KNJIGA NEBA, 14. svezak, 9. veljače 1922.

 

Razapeto Isusovo tijelo je pravi portret čovjeka u grijehu. Isus je u bičevanju dopustio da mu se meso rastrga na komadiće, postao je cio jedna rana kako bi čovjeku  povratio život.

Nalazeći se u svom uobičajenom stanju i prateći sate Muke moga slatkog Isusa u otajstvu bolnog bičevanja, pokazao mi se sa svim raskidanim mesom. Nije mu bila rastrgana samo odjeća kroz koju se vidjelo ogoljeno i rastrgano meso, nego su se vidjele i njegove kosti koje su se mogle izbrojiti – jedna po jedna… izgledao je strašno, pogled na njega izazivao je strah, užas, poštovanje i ljubav istovremeno. Bila sam nijema pred tako potresnim prizorom; željela sam nešto učiniti – ni sama ne znam što - kako bih Mu olakšala, ali nisam mogla ništa jer pogled na njegove boli donosio mi je smrt.  Isus, sva dobrota, rekao mi je: 

„Moja ljubljena kćeri, dobro me pogledaj kako bi upoznala moje boli u dubini. Moje tijelo portret je čovjeka u grijehu. Grijeh lišava čovjeka odjeće moje milosti, a ja, kako bih mu je ponovno vratio, dopustio sam da mene liše moje odjeće. Grijeh izobličuje čovjeka, i premda je on najljepše stvorenje koje sam stvorio, u grijehu postaje najružnije i potpuno odbojno. Ja sam bio najljepši među ljudima, a kako bih čovjeku vratio ljepotu, prihvatio sam da moje Čovještvo poprimi najružniji oblik. Pogledaj me kako sam ružan! Dopustio sam da mi kožu rastrgaju od siline bičevanja, do te mjere da me se više nije moglo prepoznati. Grijeh ne oduzima samo ljepotu, već stvara duboke rane, trule i gangrenozne, koje nagrizaju najintimnije dijelove; one troše životne sokove tijela tako da sve što čovjek može činiti su mrtva djela - kosturi. Grijeh oduzima čovjeku njegovo plemenito podrijetlo, oduzima mu svjetlost razuma i on postaje slijep. A ja, kako bih ispunio dubinu njegovih rana, dopustio sam da mi meso rastrgaju na komadiće; postao sam cio jedna rana, i prolivši krv u rijekama, omogućio sam da životni sokovi teku u čovjekovu dušu kako bih mu ponovno vratio život. Ah! Da nisam imao izvor života u Božanstvu u sebi, umro bih na samom početku svoje Muke! Moje Božanstvo mi je -  kako je moje Čovještvo umiralo zbog boli koje su mi nanosili - vraćalo život.

Sada su moje boli, moja Krv, moje meso koje je otpadalo u komadićima uvijek spremni vratiti život čovjeku; no čovjek odbacuje moju Krv i tako ne prima život, on gazi po mome mesu i ostaje ranjen. O, kako osjećam težinu nezahvalnosti.“

Bacajući se u moje naručje, Isus je počeo plakati. Stisnula sam ga na svoje srce, a on je gorko plakao. Kako je mučno gledati Isusa kako plače! Željela sam podnijeti bilo koju bol samo da on ne plače. Stoga sam ga tješila, ljubila njegove Rane, brisala mu suze, i on je, utješen, nastavio: 

„Znaš li što radim? Poput oca sam  koji ludo voli svog slijepog, deformiranog i hromog sina… i znaš li što čini taj otac, koji sina voli do ludila? Vadi svoje oči, otkida svoje noge, trga svoju kožu i daje ih sinu govoreći: 'Sretniji sam što ostajem slijep, hrom, unakažen, samo da vidim tebe, sine moj, kako vidiš, hodaš, kako si lijep.“

O, kako je sretan taj otac kada vidi svoga sina kako ga gleda njegovim očima, hoda njegovim nogama i pokriva se njegovom ljepotom! Ali kakva bi bila tuga oca kada bi vidio da je njegov sin nezahvalan, da odbacuje očeve oči, očeve noge i kožu i zadovoljava se ostajući ružan, kakav jest? To sam ja: sve sam učinio, a nezahvalni ljudi stvaraju mi samo najgorču tugu i bol.“