KNJIGA NEBA, 14. svezak, 4. veljače 1922.

Odbačena ljubav luta i jeca.

 

Dok sam se nalazila u svom uobičajenom stanju, moj ljupki Isus pokazao se vrlo uznemirenim. Njegov dah bio je vatra, i privijajući me k sebi, rekao je: „Kćeri moja, želim olakšanje ovim vatrenim plamenovima, želim izraziti ljubav koju stvorenja odbacuju. Stvarajući čovjeka, iz svojeg sam Božanstva izlio ljubav koja služi kao primarni izvor života svim stvorenjima za njihovo obogaćivanje, održavanje, ojačanje i pomoć u svim potrebama. Ali čovjek odbacuje moju ljubav, i ona od tada luta. Odbačena od jednog, trči drugome u želji da mu se daruje. Takva odbačena, ona jeca jer joj čovjek ne uzvraća ljubavlju. Ako vidi slabog ili siromašnog, ona mu govori jecajući: „O, da si mi pružio sklonište u svom srcu, bio bi snažan. Ništa ti ne bi nedostajalo, a moja ljubav ne bi lutala.“

Kad vidi drugoga čovjeka u grijehu jeca: „O, da si me pustio u svoje srce, ne bi pao!“ Vidjevši čovjeka koga strasti vuku u blato, ona plačući ponavlja: „O, da si prihvatio moju ljubav, strasti ne bi ovladale tobom, blato te ne bi uprljalo! Moja ljubav bila bi dovoljna.“ Ljubav gorko plače, jeca zbog svakog čovjekovog zla – malog ili velikog, i nastavlja lutati tražeći čovjeka koji bi je prihvatio. „U Getsemanskom vrtu svi su grijesi svijeta pali na moje Čovještvo. Gorko sam plakao zbog svakog ljudskog grijeha. Jecaj moje ljubavi pratio je svaku patnju moje Muke, svaki udarac biča, svaku Ranu. Sva zla ovoga svijeta, čak i moja Muka, posljedica su nedostatka ljubavi. Kad bi čovjek ljubio, nikakvo zlo ne bi moglo doći. Stvarajući čovjeka, ponašao sam se poput kralja koji želi učiniti sretnim cijelo svoje kraljevstvo: stavio sam svoj milijun u opticaj i dao da ga uzme svatko tko god želi.“

No, tek poneki uzima po par centi. Kralj je nestrpljiv, želi dati još milijuna, a odgovaraju mu: „Vaše Veličanstvo, tek poneki cent je potrošen.“ To saznanje ga ožalosti jer narod niti prihvaća, niti cijeni njegove darove. Tada kralj izlazi među svoje podanike i vidi jednog obučenog u dronjke, drugog bolesna, trećeg gladna, četvrtog kako se smrzava, peti je bez krova nad glavom. Vidjevši to, gorko zaplače i reče: „O, da su uzeli novac koji sam im dao, nitko me ne bi sramotio odjeven u dronjke, već bi bio lijepo odjeven! Ne bi bilo bolesnih –  bili bi zdravi,  ne bi umirali od gladi – bili bi siti. Da su uzeli novac koji nudim, nitko ne bi bio beskućnik – lako bi sagradio sklonište!“ Kralj tuguje i plače nad svakim zlom koje vidi u svom kraljevstvu i žali što je narod nezahvalan i odbacuje njegov milijun. Dobrota kralja toliko je velika da usprkos nezahvalnosti naroda ne povlači milijun, nego dopušta da i dalje bude u opticaju. Nada se da će dobro koje daruje prihvatiti drugi naraštaji. Eto, tako i ja činim: moja se ljubav neće povući. Lutat će i plakati sve dok ne pronađe duše koje će je prihvatiti, uzeti i posljednji cent. Tada ću prestati jecati i primit ću slavu ljubavi koju sam izlio za dobro stvorenja. Znaš li tko su sretne duše koje će zaustaviti plač moje ljubavi? To su duše koje žive u mojoj Volji. One će prihvatiti ljubav koju su mnogi drugi naraštaji odbacivali. U mojoj stvaralačkoj Volji umnožit će je koliko god žele, za sva stvorenja koja su je odbacila i tada će prestati jecanje. Zamijenit će ga uzdah radosti i ljubav će sretne duše darivati svim dobrima i srećom koji drugi nisu željeli.