KNJIGA NEBA, 14. svezak, 17. veljače 1922.
Ljubav je kolijevka čovjeka.
Osjećala sam se potišteno zbog odsutnosti mog slatkog Isusa i ništa drugo nisam radila osim što sam ga zvala, željela - ali uzalud. Nakon mnogo napora, kad više nisam mogla izdržati, On je došao. Toliko toga sam mu htjela reći, ali se on se uzdigao visoko, ne dajući mi vremena. Gledala sam ga i zvala: Isuse, Isuse, dođi! On me gledao i s njegova bića na mene je padala rosa, obasipala me biserima. Ta rosa ga je privukla k meni, te se spustio i rekao mi:
Kćeri moja, želja duše da me vidi razdire veo koji postoji između vremena i vječnosti, a ponovljena želja daje duši snagu da poleti k meni. Moja ljubav je gotovo nemirna kad vidim da me duša želi, a ja se ne pokazujem, a smiruje se ne samo kad se pokažem, nego kad joj i podarim nove milosti i nove zaloge ljubavi. Moja ljubav uvijek je spremna dati nove dokaze ljubavi svome stvorenju; i čim ljubav vidi da moja Volja daruje samu sebe stvorenju, ona slavi, trči, hrli prema njemu i postaje mu kolijevka u kojoj može predahnuti i smiriti se. Ako vidi da ne počiva u Njegovoj kolijevci, ljulja ga, pjeva mu, samo da bi ga smirila i uspavala u svom naručju. Dok spava, dahne prema njemu kako bi mu dala novi život ljubavi. Ako pak vidi da njegovo stvorenje ima isprekidani dah i da mu srce nije sretno , s dahom koji mu šalje moja ljubav stvara kolijevku u njegovom srcu kako bi ga oslobodila gorčine, bilo kakve prepreke ili dosade i usrećila ga ljubavlju. Kad se stvorenje probudi, o, koliko se moja ljubav raduje videći ga ponovno rođenog, sretnog i punog života! I govori mu: 'Vidi, ljuljao sam te u svome naručju da ti pružim odmor; bdio sam uz tebe dok si spavao kako bi se probudio snažan, sretan i potpuno drugačiji od onoga što si bio. Sada želim biti kolijevka tvojim koracima, tvojim djelima, tvojim riječima - svemu. Misli na to da te ja ljuljam i stavi svoju ljubav u kolijevku moje ljubavi, kako bismo se poistovjetili i usrećili jedno drugo. Pazi da ne staviš ništa drugo; inače ćeš me rastužiti i natjerati me u gorki plač. Moja ljubav je ona koja se najviše približava čovjeku. Štoviše, to je kolijevka u kojoj je rođen. Sve je u skladu u mome Božanstvu , baš kao što su udovi u potpunom skladu s tijelom, i premda inteligencija preuzima upravljačku ulogu u kojoj boravi volja čovjeka, ako on to ne želi, može se reći da oko ne vidi, ruka ne djeluje, noga ne hoda. S druge strane, ako želi - oko vidi, ruka djeluje, noga trči - svi udovi se usklađuju. Tako je i s mojim Božanstvom: moja Volja preuzima upravljačku ulogu, a svi ostalo je u potpunoj harmoniji kako bi ostvarilo ono što želi moja Volja. U tome tada sudjeluju mudrost, moć, znanje, dobrota... i iako su sve moje osobine različite, one žive na izvoru ljubavi i proizlaze iz ljubavi. Evo kako: dok se ljubav daje, hrli, djeluje, sve moje ostali osobine sudjeluju zajedno s njom - i mudrost, i moć i znanje i dobrota... no čovjeku je najpotrebnija ljubav. Ljubav je poput kruha za život. Dakle, može bez znanja, bez moći, mudrosti... ili ih eventualno treba u određeno vrijeme i u određenim okolnostima. No, što bih rekao da sam stvorio čovjeka, a nisam ga ljubio? To bi bilo sramotno i djelo nedostojno mene, koji mogu samo ljubiti. A što bi se dogodilo s čovjekom kada on ne bi imao podrijetlo u ljubavi i ne bi mogao voljeti? Bio bi zvijer te nedostojan čak i da ga se pogleda. Stoga ljubav mora teći u svemu. Ljubav bi trebala teći u svim ljudskim djelima, baš kao što slika kralja na novčiću kruži u kraljevstvu. Ako novac nije obilježen kraljevskim likom, ne prepoznaje se kao novac. Isto tako, ako ljubav ne teče unutar djela, ne prepoznaje se kao moje djelo.“