KNJIGA NEBA, 2. svezak , 21. rujna 1899
Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.
Mt 5, 14-16
Razmirice s poslušnošću. Svrha Luisina stanja.
Pa ipak, tko bi rekao? Unatoč tome što je ona u krivu jer mi ne daje
sposobnost da to izrazim, gospođa poslušnost se uvrijedila i počela ponašati kao okrutni tiranin – do te mjere da mi je uskratila pogled na moje ljubljeno Dobro, moju jedinu i najveću utjehu. Stvarno se vidi da se ponekad ponaša kao malo dijete koje nešto želi po svaku cijenu, i ako to ne može dobiti na lijep način, uzbuni cijelu kuću vikom i plakanjem dok mu se ne udovolji.
Nema tu razgovora, nema srednjeg puta da ga se uvjeri.
Tako postupa gospođa poslušnost. Bravo! Nisam mislila da si takva. Budući da želi da bude po njenom, hoće da pišem o ljubavi, makar i mucajući. O, Bože sveti, urazumi je jer je očigledno da se ovako ne može dalje. A ti, o poslušnosti, vrati mi mog slatkog Isusa. Nemoj me više ranjavati na živo, molim te, nemoj mi više oduzimati pogled na moje Najveće Dobro i obećavam ti da ću, čak i mucajući, pisati onako kako želiš. Samo te molim za milost da mi dopustiš nekoliko dana odmora, jer moj um, tako malen, više ne može podnijeti uronjenost u to prostrano more božanske ljubavi, osobito jer se u njemu još više ističu moja bijeda i ružnoća, a vidjevši ljubav Boga prema meni, osjećam kao da ću poludjeti. Tako moja slaba priroda malakše i više ne može izdržati. Ali ću se za to vrijeme baviti pisanjem drugih stvari, kako bih se potom mogla vratiti na temu ljubavi.
Nastavljam svoje siromašno izlaganje.
Dok mi je um bio zaokupljen, stalno sam razmišljala: ‘Koja je svrha pisanja ovoga, ako ja sama ne živim ono što pišem? Ovaj bi mi spis sigurno bio osuda.’ Dok sam tako razmišljala, došao je blagoslovljeni Isus i rekao mi: „Ovo će pisanje služiti da se upozna Onaj koji ti govori i koji obuzima tvoju osobu. A zatim, ako ne koristi tebi, moja će svjetlost koristiti drugima koji budu čitali ono što ti dajem da pišeš.”
Kako da opišem koliko sam bila postiđena i ožalošćena pri pomisli da će drugi
imati koristi od milosti koje mi On daje, ako budu čitali ove spise, a ja koja ih
primam – neću? Zar me oni neće osuditi? I zatim, na samu pomisao da će
završiti u rukama drugih, moje se srce steže od boli i stida zbog same sebe.
U takvoj prevelikoj žalosti, stalno sam ponavljala: ‘Kakva je svrha mog stanja, ako će mi ono služiti kao osuda.’ A moj preljubljeni Isus, vrativši se, rekao mi je: „Moj život bio je nužan za spasenje naroda; i budući da ga nisam mogao
nastaviti na zemlji, biram koga želim da ga nastavim u njima, kako bih nastavio donositi spasenje narodima. Evo svrhe tvog stanja.”