KNJIGA NEBA, 2. svezak, 28. listopada 1899.
„Kakva je moja ljubav prema tebi? I kako ti uzvraćaš meni?”
Tko sam ja, a tko si ti?
Jutros je moj ljubljeni Isus došao obasjan svjetlom i, gledajući me kao da me cijelu prožima pogledom – toliko da sam se osjećala poništenom – rekao mi je: „Tko sam ja, a tko si ti?”
Te su riječi prodrle duboko do srži mojih kostiju i mogla sam jasno
vidjeti beskonačnu udaljenost koja postoji između Beskonačnog i konačnog, između Svega i ničega. Ne samo to, već sam mogla vidjeti i zloću tog ničega i kako se ono samo okaljalo blatom. Činilo mi se kao riba koja pliva u prljavoj vodi, tako je i moja duša plivala u truleži, među crvima i mnogim drugim stvarima koje izazivaju užas na sami pogled. O, Bože, kakav odvratan prizor!
Moja duša je željela pobjeći pred pogledom Boga tri puta Svetog, ali On me vezao još s dvije riječi: „Kakva je moja ljubav prema tebi? I kako ti uzvraćaš meni?”
Sada, dok sam na prve riječi htjela pobjeći, preplašena njegovom
prisutnošću, na ove druge riječi: „Kakva je moja ljubav prema tebi?”, našla sam se potpuno uronjena, vezana njegovom ljubavlju sa svih strana; činilo mi se da je moje vlastito postojanje proizvod njegove ljubavi, tako da, kad bi ta ljubav prestala, ja više ne bih postojala. Stoga, činilo mi se da su otkucaji mog srca, moj razum, pa čak i moje disanje, plod njegove ljubavi. Plivala sam u Njemu, pa čak i kad bih htjela pobjeći, činilo mi se nemogućim jer me njegova ljubav svuda okruživala. Moja ljubav činila mi se poput kapljice vode bačene u more koja nestaje i više se ne može razlikovati.
Kolike sam stvari shvatila, ali kad bih ih htjela sve ispričati, predugo bih se zadržala. Tada je Isus nestao, a ja sam ostala sva zbunjena; vidjela sam sebe samu prepunu grijeha i u sebi sam molila za oprost i milosrđe. Nakon malo vremena moje jedino Dobro ponovno se vratilo, a ja sam se osjećala sva prožeta gorčinom i tugom zbog svojih grijeha. On mi je rekao:
„Kćeri moja, kada je duša uvjerena da je učinila zlo uvrijedivši me, ona već izvršava službu Magdalene, koja je svojim suzama oprala moje noge, pomazala ih balzamom i obrisala svojom kosom. Kada duša počinje promatrati u sebi zlo koje je učinila, ona priprema kupku za moje rane. U tome što vidi svoje zlo, prima gorčinu i osjeća žalost, time dolazi pomazati moje rane najizvrsnijim balzamom. Iz te spoznaje duša želi izvršiti zadovoljštinu i videći svoju prošlu nezahvalnost osjeća kako se u njoj budi ljubav prema Bogu tako
dobrom te bi željela položiti vlastiti život da posvjedoči svoju ljubav; a to su vlasi kose koji poput mnogih zlatnih lanaca vežu dušu za moju ljubav.”