KNJIGA NEBA, 2. svezak , 19.rujna 1899.

Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.

Rim 5, 5

Isus govori o vjeri, nadi i ljubavi.

Jutros sam bila malo uznemirena, osobito zbog straha da možda ne dolazi Isus, već đavao i da moje stanje možda nije Božja Volja. Dok sam bila tako uznemirena, moj ljubljeni Isus je došao i rekao mi:

„Kćeri moja, ne želim da gubiš vrijeme razmišljanjem o ovome, s takvim mislim ti se odvajaš od mene i uskraćuješ mi hranu kojom se hranim. Ono što želim jest da misliš samo na to da me ljubiš i da se potpuno predaš meni jer ćeš mi tako pripremiti hranu koja mi je veoma ugodna. I to ne povremeno, kako bi bilo da nastaviš kao dosad, nego neprekidno. Zar to ne bi bilo tvoje najveće zadovoljstvo da tvoja volja, predana meni i ispunjena ljubavlju prema meni, budu hrana za mene, tvoga Boga?" Nakon toga mi je pokazao svoje Srce koje je sadržavalo tri različite kugle svjetla koje su zatim tvorile jednu jedinu. A Isus, nastavljajući svoj govor, reče mi:

„Kugle svjetla koje vidiš u mom Srcu jesu vjera, nada i ljubav koje sam donio na zemlju kako bih usrećio patničkog čovjeka, nudeći mu ih kao dar. Također ih i tebi želim darovati na poseban način."

Dok je to govorio, iz tih kugli svjetla izlazile su kao mnoge niti svjetlosti koje su preplavljivale moju dušu poput svojevrsne mreže, i ja sam ostala unutar nje. A Isus reče: „Evo gdje želim da tvoja duša boravi. Prvo, da leti na krilima vjere kako bi, uranjajući u to svjetlo, stalno stjecala nova spoznaje o meni, svome Bogu. No, što me više budeš spoznavala, tvoja će se ništavilo osjećati gotovo raspršeno i nećeš se imati na što osloniti. Ali ti se tada podigni još više i baci se

u beskrajno more nade koje se sastoji od svih mojih zasluga koje sam stekao tijekom svog smrtnog života i svih patnji moje Muke koje sam također darovao čovjeku. Samo preko tih patnji i zasluga možeš se nadati neizmjernim dobrima vjere, jer ne postoji drugi način kako ih zadobiti. Dakle, koristeći se tim mojim zaslugama kao da su tvoje vlastite, tvoje ništavilo neće se više osjećati raspršeno i potopljeno u bezdan ništavila, nego će, stječući novi život, postati ukrašeno, obogaćeno, na takav način da će privući i same božanske poglede. Tada duša više neće biti plašljiva, nego će joj nada dati hrabrost i snagu da postane postojana poput stupa izloženog svim nepogodama,

to jest raznim životnim nevoljama koje je neće ni najmanje pokolebati. I nada će učiniti da će duša ne samo bez straha uroniti u neizmjerna bogatstva vjere nego će ih učiniti svojima i po nadi stići će dotle da će i Boga učiniti svojim. Ah, da, nada dovodi dušu kamo god poželi; nada su vrata Neba – samo se po njoj ta vrata otvaraju, jer onaj koji se svemu nada, sve i dobiva. Tako, kad duša dođe do toga da učini samog Boga svojim, odmah će se, bez ikakve zapreke, naći u neizmjernom oceanu ljubavi. I tu, noseći sa sobom vjeru i nadu, uronit će u Njega te će postati jedno sa mnom, svojim Bogom.”

Premili Isus nastavlja govoriti: „Ako je vjera kralj, a ljubav kraljica, nada je poput majke pomiriteljice koja donosi mir svemu. Naime, uz vjeru i ljubav mogu biti uznemirenosti, ali nada, budući da je veza mira, sve pretvara u mir. Nada je oslonac, nada je okrepa; i kada se duša, uzdižući se vjerom, suoči s ljepotom, svetošću i ljubavlju kojom je Bog ljubi, osjeća se privučena da ga ljubi. Ali, videći svoju nedostatnost, koliko malo čini za Boga i kako bi ga trebala ljubiti a ne ljubi, duša se osjeća obeshrabreno, uznemireno i gotovo se ne

usuđuje približiti Bogu. Tada odmah izlazi ova majka pomiriteljica, nada, i postavlja se između vjere i ljubavi te počinje vršiti svoju službu pomirenja. Ponovno umiruje dušu, gura je naprijed, podiže je, daje joj novu snagu i dovodeći je pred kralja vjeru i kraljicu ljubav, opravdava dušu, podastire joj svoje zasluge i moli ih da je prime. A vjera i ljubav, usredotočeni samo na ovu majku pomiriteljicu, tako nježnu i suosjećajnu, primaju dušu, i Bog postaje uživanje duše, a duša uživanje Bogu.” Oh, sveta nado, kako si čudesna! Zamišljam dušu koju posjeduje ova lijepa nada (tj. koja je je osvojena nadom, op. prev.) kao plemenitog putnika koji putuje da bi preuzeo posjed koji će činiti svu njegovu sreću. Ali budući da je nepoznat i prolazi zemljama koje nisu njegove, jedni ga ismijavaju, drugi ga vrijeđaju, neki ga svlače, a neki ga čak tuku i prijete mu da će mu skinuti i kožu. A što čini taj plemeniti putnik usred svih tih nevolja? Hoće li se uznemiriti? A, ne – nikada. Naprotiv, on se izruguje onima koji mu to sve čine i znajući sa sigurnošću da će, što više pretrpi, tim više biti poštovan i proslavljen kada preuzme posjed nad svojim imanjem, on čak sam potiče ljude da ga još više muče. Ali on uvijek ostaje smiren, uživa u savršenom miru; i štoviše, dok je usred svih tih uvreda, ostaje tako miran da, dok su svi oko njega budni i uznemireni, on spava u

naručju svog žuđenog Boga. Tko mu daje toliki mir i toliku postojanost na njegovom putu? Sigurno nada u vječna dobra koja će biti njegova. A budući da su njegova, nadvladat će sve kako bi ih osvojio. Zamišljajući da su njegova, počinje ih ljubiti – i evo kako nada rađa ljubav. Tko bi mogao opisati što sve vidim kroz svjetlo koje mi daje blagoslovljeni Isus? Htjela sam to prešutjeti, ali vidim da gospođa poslušnost, odlažući prijateljsko ruho prijateljstva, poprima izgled ratnika i naoružava se kako bi objavila rat i ranila me. Ah, nemoj se odmah tako naoružavati, spusti svoj kandže, budi mirna, učinit ću kako ti kažeš, i tako ćemo uvijek ostati prijateljice.

A sada, kada duša uroni u neizmjerno more ljubavi, doživljava neizrecive slasti, uživa u radostima koje nijedna smrtna duša ne može opisati. Sve postaje ljubav, njezini uzdasi, otkucaji srca, misli - sve su to zvučni glasovi koji odjekuju oko njezinog ljubljenog Boga, glasovi puni ljubavi koji ga dozivaju k sebi, tako da blagoslovljeni Bog, privučen i ranjen tim ljubavnim glasovima uzvraća istom mjerom i tada se događa da Božji uzdasi, otkucaji i čitavo Božje Biće neprestano dozivaju dušu k Bogu. Tko bi, onda, mogao opisati koliko je duša ranjena tim glasovima? Kako počinje buncati kao da ju je zahvatila najjača vrućica; kako trči, gotovo izvan

sebe, i uranja u Srce svoga Ljubljenoga kako bi pronašla osvježenje, te u potocima pije božanske slasti? Opija se ljubavlju, i toj opijenosti pjeva pjesmen ljubavi svome preslatkom Zaručniku. Ali tko može reći sve ono što se zbiva između duše i Boga? Tko može do kraja izreći ovu ljubav, koja je sam Bog? U ovom trenutku vidim neizmjerno svjetlo i moj um ostaje zapanjen; čas se usmjerava na jednu točku, čas na drugu, i pokušavam to zapisati na papir, ali osjećam kao da zamuckujem u izražavanju. Stoga, ne znajući što učiniti, za sada šutim, i vjerujem da će mi gospođa poslušnost ovaj put oprostiti. Jer ako se želi ljutiti na mene ovaj put baš i nema toliko pravo jer krivnja je njezina - nije mi dala rječitiji jezik da to mogu izraziti. Jeste li razumjeli, prečasna poslušnosti?

Ostajemo u miru, zar ne?