KNJIGA NEBA, 2. svezak, 14. listopada 1899.

A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.

Rim 15, 13

Isus govori kako su kazne nužne i na dirljiv način govori o nadi.

Jutros sam se osjećala pomalo uznemireno i potpuno poništeno u sebi. Osjećala sam se kao da me Gospodin želi odbaciti od sebe. O, Bože, kakva je to razdirajuća patnja! Dok sam bila u takvom stanju, došao je blagoslovljeni Isus s malim užetom u ruci i, udarajući tri puta po mom srcu, rekao mi je: „Mir, mir, mir – zar ne znaš da je kraljevstvo nade kraljevstvo mira, i da je pravo ove nade - Pravda? Ti, kada vidiš da se moja Pravda naoružava protiv naroda, uđi u kraljevstvo nade i, odjenuvši se u najmoćnije osobine koje ona

posjeduje, uzdigni se sve do mog prijestolja i učini sve što možeš da razoružaš naoružanu ruku. To ćeš činiti najrječitijim, najnježnijim, najmilostivijim glasovima, najmoćnijim razlozima, najvatrenijim molitvama koje će ti sama nada nadahnuti. Ali, kada vidiš da čak i sama nada mora podržati određena prava Pravde koja su apsolutno nužna, i da bi njihovo ustupanje značilo uvredu samoj nadi - što nikako ne može biti - tada se uskladi sa mnom i prepusti Pravdi. A ja, više nego ikad prestrašena pri pomisli da se moram prepustiti

Pravdi, rekoh mu: „Ah, Gospodine, kako to mogu učiniti? Ah, čini mi se nemogućim. Sama pomisao da moraš kazniti ljude je nešto što ne mogu podnijeti, jer oni su tvoja slika, kad bi barem bila u pitanju stvorenja koja ti ne pripadaju. Ali ni to nije najgore; ono što me najviše muči jest to što moram gledati tebe, gotovo mi dolazi da kažem, kako si udaren od sebe samoga, pljuskan, bičevan i ožalošćen, jer će kazne pasti na tvoje vlastite udove, a ne na druge, i zato ćeš ti sam trpjeti. Reci mi, moje jedino i najveće Dobro, kako će moje srce izdržati da te gleda kako patiš, udaren od samoga sebe? Ako te stvorenja ranjavaju, to su ipak samo stvorenja i to je još podnošljivo; ali ovo je toliko teško da to ne mogu podnijeti. Zato se ne mogu s tobom usuglasiti, niti ti popustiti.“

A On, sažalivši se i sav raznježen mojim riječima, poprimivši tužan, ali blag izgled, reče mi: „Kćeri moja, u pravu si kada kažeš da ću biti ranjavan u vlastitim udovima, toliko da, dok te slušam kako govoriš, osjećam kako mi se cijelo biće pokreće prema suosjećanju i milosrđu, a srce mi se cijepa od nježnosti. No, vjeruj mi, kazne su nužne, i ako me sada ne želiš vidjeti malo pogođena, vidjet ćeš me kasnije mnogo strašnije pogođenog, jer će me ljudi još više vrijeđati. Zar te to ne bi još više ražalostilo? Zato se uskladi sa mnom, inače ćeš me prisiliti da ti više ništa ne govorim kako te ne bih ražalostio. A time bi mi uskratila utjehu koju nalazim u razgovoru s tobom. Ah, da, dovest ćeš me do šutnje, bez da imam ikoga s kime bih mogao podijeliti svoje boli.“

Tko može opisati koliko sam bila rastužena ovim njegovim riječima? A Isus, želeći me gotovo odvratiti od moje žalosti, ponovno je počeo govoriti o nadi, rekavši mi: „Kćeri moja, nemoj se uznemiravati, nada je mir. I baš kao što ja, kada činim pravdu, ostajem u savršenom miru, tako i ti, uranjajući u nadu, ostani u miru. Duša koja živi u nadi, a želi se žalostiti, uznemiriti ili gubiti povjerenje, upada u nesreću onih koji, iako posjeduju milijune i milijune novčića i čak su

kraljice mnogih kraljevstava, ipak razmišljaju i jadikuju govoreći: ‘Od čega ću živjeti? Čime ću se odjenuti? Ah, umirem od gladi! Tako sam nesretna! Sve ću izgubiti i na kraju ću propasti.’ I dok to govori, plače, uzdiše i provodi dane u žalosti i tuzi, potpuno potištena. A to nije sve - ono što je još teže kod nje jest to da, čak i kad vidi svoja blaga ili prolazi svojim posjedima, umjesto da se raduje, ona se još više žalosti, misleći na svoj mogući kraj; i ako vidi hranu, ne želi je okusiti kako bi se nahranila. A ako je netko pokuša uvjeriti čineći da rukama dotakne svoje bogatstvo, dokazujući joj da ne može završiti u najvećoj bijedi, ona se ne da razuvjeriti, ostaje zbunjena i još više plače nad svojom tužnom sudbinom. Što bi ljudi rekli za takvu osobu? Rekli bi da je luda, da očito nema razuma i da je izgubila pamet. Jer zdrav razum jasno govori da drugačije ne može biti.“ Pa ipak, može li se dogoditi da ta osoba zaista završi u nevolji koju je sama umišljala? Može, ali na koji način? Tako da sama napusti svoja kraljevstva, ostavi sve svoje bogatstvo i ode u strane zemlje, među barbarske narode gdje se nitko neće udostojati dati joj ni mrvicu kruha. I evo kako je mašta postala stvarnost – ono što je bilo lažno, sada se obistinjuje. Ali tko je uzrok tomu? Tko bi trebao biti okrivljen za tako tužnu promjenu njezina stanja? Njezina podmukla i tvrdoglava volja. Upravo tako biva s dušom koje je u posjedu nade: željeti se uznemiriti ili obeshrabriti, to je najveće ludilo.”

A ja ću: „Ah, Gospodine, kako je moguće da duša uvijek ostane u miru, živeći u nadi? A ako duša počini kakav grijeh, kako može biti u miru?”

A Isus: „U trenutku kada duša sagriješi, ona već izlazi iz kraljevstva nade, jer grijeh i nada ne mogu ići zajedno. Svaki zdrav razum nalaže da je svatko dužan poštovati, čuvati i njegovati ono što mu pripada. Kakav bi to bio čovjek koji bi ušao na svoj vlastiti posjed i zapalio sve što posjeduje? Tko ljubomorno ne čuva svoje stvari? Vjerujem - nitko. Tako i duša koja živi u nadi, kada sagriješi, samim grijehom već vrijeđa samu nadu. I da je u njezinoj moći, spalila bi sve blago koje nada posjeduje. Tada bi se našla u istoj onoj nesreći kao ona koja, napustivši svoja dobra, odlazi živjeti u strane zemlje. Tako i duša, kada sagriješi, napušta ovu mirotvornu majku, nježnu i samilosnu nadu koja je hrani vlastitim tijelom, a to je sam Isus u Presvetom Sakramentu, temeljni izvor naše nade, te odlazi živjeti među barbarske narode, to jest demone koji, uskraćujući joj i najmanju utjehu, hrane je otrovom, odnosno grijehom. Pa ipak, što čini ta samilosna majka? Ostaje li možda ravnodušna dok se duša udaljava od nje? A, ne! Ona plače, moli, zove je najnježnijim i najdirljivijim glasovima; ide za njom, prati je u njezinom lutanju i smiruje se tek onda kada je dovede natrag u svoje kraljevstvo."

Moj slatki Isus nastavlja mi govoriti: „Narav nade je mir, i ono što je ona po naravi, duša koja živi u krilu ove mirotvorne majke prima po milosti.”

I upravo u trenutku kad je blagoslovljeni Isus izgovorio te riječi, dao mi je u jednom nutarnjem svjetlu da u slici majke vidim sve što je ta nada učinila za čovjeka. Oh, kakav dirljiv i nježan prizor! Kad bi ga svi mogli vidjeti, i najtvrđa srca bi zaplakala od skrušenosti, a svi bi je toliko zavoljeli da bi postalo nemoguće da se makar i za jedan trenutak odvoje od njezinih majčinskih koljena. I evo, sada ću to pokušati izreći onako kako sam shvatila: Čovjek je živio u okovan, rob đavla, osuđen na vječnu smrt, bez nade da bi mogao ponovno oživjeti za vječni život. Sve je bilo izgubljeno, njegova je

sudbina propala. A ova Majka živjela je na Nebu, sjedinjena s Ocem i Svetim Duhom, blažena i sretna u zajedništvu s Njima; ali činilo se da nije bila zadovoljna, željela je svoju djecu uza se, njezine drage slike, najljepše djelo koje je izašlo iz njezinih ruku. Dakle, dok je bila na Nebu, njezine su oči bile usmjerene na čovjeka, koji je lutao izgubljen po zemlji. Potpuno se posvetila jednom cilju, kako da spasi svoju ljubljenu djecu. A kad je vidjela da ta njezina djeca, budući da su neizmjerno manja od Božanstva, nikako ne mogu zadovoljiti božanskoj pravdi - pa čak ni po cijenu najveće žrtve - što čini ta samilosna Majka? Ona vidi da ne postoji drugi način da spasi tu djecu osim da položi vlastiti život za njihov spas, da na sebe preuzme njihove patnje i bijedu, i da učini sve ono što su oni sami trebali učiniti. Dakle, što tada odlučuje činiti? Ova ljubazna Majka dolazi pred božansku Pravdu sa suzama u očima, s najnježnijim glasovima i s najuvjerljivijim razlozima koje joj njezino velikodušno srce diktira, i govori: „Milost tražim od tebe za moju izgubljenu djecu, srce mi ne može podnijeti gledati ih odvojene od mene. Želim ih spasiti pod svaku cijenu i kako vidim da ne postoji drugi način nego položiti svoj život, spremna sam ga dati, kako bi oni ponovno mogli steći svoj vlastiti život. Što tražiš od njih? Zadovoljštinu? Ja ću ti dati zadovoljštinu u njihovo ime. Slavu, čast? Ja te slavim i častim umjesto njih. Zahvalnost? Ja ti zahvaljujem za njih. Sve što od njih tražiš, učinit ću ja, samo da ih mogu imati uza se da sa mnom kraljuju.“

Božanstvo, dirnuto suzama i ljubavlju ove samilosne Majke, i uvjereno njezinim moćnim razlozima, počinje osjećati kako joj srce naginje ljubavi prema toj izgubljenoj djeci. Oni zajedno plaču zbog njihove nesreće i zaključuju jednoglasno da prihvaćaju žrtvu života ove Majke, potpuno zadovoljni njome kako bi ponovno zadobili tu izgubljenu djecu. Čim je dekret potpisan, ona odmah silazi s Neba i dolazi na zemlju, skida svoje kraljevsko ruho koje je imala u Nebu i oblači se u ljudsku bijedu, kao da je najnedostojnija robinja. Živi u krajnjem siromaštvu, u nepojmljivim patnjama i preziru koji je najteži ljudskoj naravi. Ne čini ništa drugo nego plače za svojom ljubljenom djecom i posreduje za njih.

Ali ono što najviše zapanjuje i kod ove Majke i kod njezine djece jest to što, dok ih ona ljubi neizrecivom ljubavlju, ta djeca, umjesto da je dočekaju raširenih ruku, kao Majku koja dolazi da ih spasi, čine upravo suprotno. Nitko je ne želi primiti ni priznati. Naprotiv, progone je, preziru, i počinju smišljati planove kako da ubiju tu Majku, toliko nježnu i koja ih toliko silno ljubi. Što će učiniti ta nježna Majka kad vidi da joj njezina nezahvalna djeca tako loše uzvraćaju? Hoće li stati? A, ne! Naprotiv, njezina ljubav prema njima još se više rasplamsava pa trči s jednog mjesta na drugo kako bi ih okupila i položila na svoje krilo. O, kako se trudi, kako se napreže, do te mjere da joj kaplje znoj, ne samo od vode, nego i od krvi! Ne daje si ni trenutka predaha, stalno nastoji oko njihova spasa, proviđa u svim njihovim potrebama, popravlja sva njihova zla djela, prošla, sadašnja i buduća; ukratko, nema ničeg što ne bi uredila i učinila za njihovo dobro.

A što čine ta djeca? Jesu li se možda pokajala zbog svoje nezahvalnosti, jer je nisu dostojno primila? Jesu li možda promijenili mišljenje i srce prema toj Majci? Ah, ne! Gledaju je zlobnim okom, obeščašćuju je najgorim klevetama, čine od nje ruglo, preziru je, ponizuju, bičuju je svakovrsnim bičevima tako da joj cijelo tijelo postaje jedna velika rana, i na kraju je ubijaju, i to najsramotnijom smrću koja se mogla pronaći, usred najokrutnijih muka i boli. Ali što čini ova Majka usred tolikih patnja. Hoće li možda zamrziti tu djecu, tako tvrdokornu i buntovnu? Ah, nikada! Upravo tada ljubi ih još više, iz dubine svoga bića, prikazuje svoje patnje za njihovo spasenje, izdiše s riječima mira i oprosta na usnama.

O, Majko moja predivna, o draga nado, koliko si sama po sebi dostojna ljubavi - ja te ljubim! Ah, drži me uvijek u svome krilu i bit ću najsretnija na svijetu. I dok sam već odlučila prestati govoriti o nadi, jedan glas počinje svud oko mene odjekivati i kaže:

„Nada sadrži sve dobro, i sadašnje i buduće, i onaj tko živi u njezinom krilu i drasta na njezinim koljenima, dobit će sve što želi. Što duša želi? Slavu, čast? Nada će joj dati najveću čast i slavu na zemlji, pred svim ljudima, a na Nebu će je proslaviti zauvijek. Želi li možda bogatstvo? O, ova Majka nade je iznimno bogata, i što je još divnije, kad dijeli svoja dobra svojoj djeci, njezino bogatstvo se nimalo ne smanjuje. Osim toga, ta bogatstva nisu prolazna ni kratkotrajna – već vječna. Žudi li za užicima, zadovoljstvima? Ova nada sadrži u sebi sve moguće užitke i zadovoljstva koja se mogu pronaći na Nebu i na zemlji, toliko da se nitko ne može mjeriti s njom; a onaj tko se hrani na njezinim grudima uživa u njima do zasićenosti, i – oh, kako je sretan i zadovoljan! Želi li postati učen, mudar? Ova Majka nada sadrži u sebi najuzvišenije znanje – štoviše, ona je učiteljica svih učitelja, a tko se prepusti njezinom učenju, uči znanost prave svetosti.“

Ukratko, Nada nam pruža sve, tako da, ako je netko slab, ona mu daje snagu; ako je netko okaljan, Nada je ustanovila sakramente i u njima pripremila kupelj za svaku njegovu ljagu. Ako je netko gladan ili žedan, ova samilosna Majka daje mu najuzvišeniju, najukusniju hranu, svoje presveto tijelo, a za piće, svoju predragocjenu krv. Što još može učiniti ova mirotvorna Majka nade? I tko joj je sličan? Ah, samo je ona izmirila Nebo i zemlju. Nada je povezala sa sobom vjeru i ljubav i oblikovala neraskidivi prsten između ljudske naravi i Božanske. Ali, tko je ova Majka? Tko je ova nada? To je Isus Krist, koji je ostvario naše Otkupljenje i postao nada zalutalog čovjeka.