KNJIGA NEBA, 2. svezak, 25. rujna 1899.

Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake po tijelu.

Rim 9, 1-3 

Strah da bi se njezini spisi mogli naći u tuđim rukama.

Razmišljala sam u sebi: „Ako bi ovi zapisi dospjeli u nečije ruke, netko bi mogao reći: ‘Bit će da je dobra kršćanka kad joj Gospodin daje tolike milosti’, ne znajući da sam unatoč svemu tome i dalje tako grešna. Evo kako se ljudi mogu prevariti, bilo u dobru, bilo u zlu. Ah, Gospodine, samo ti poznaješ istinu i dubinu srca.” Dok sam tako razmišljala, došao je blagoslovljeni Isus i rekao

mi: „Ljubljena moja, a što bi bilo kad bi ljudi znali da si ti moja braniteljica i njihova?”

A ja: „Moj Isuse, što to govoriš?”

A On će: „Što? Zar nije istina da me braniš od boli koje mi nanose stavljajući se između mene i njih, i da na sebe primaš udarce koje sam trebao primiti ja, kao i one koje bih trebao iskaliti na njima? A ako ih ponekad ne primiš na sebe, to je zato što ti ja to ne dopuštam; i to na tvoju veliku žalost, do te mjere da mi se tužiš. Možeš li to poreći?”

„Ne, Gospodine, ne mogu to poreći, ali vidim da je to nešto što si ti sam ulio u mene, zato i kažem da to nije zato što sam dobra pa se osjećam sva zbunjena ovim tvojim riječima.”