KNJIGA NEBA, 2. svezak, 3. listopada 1899.

Jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

Iv 6, 38

 

Protivštine s poslušnošću, i kako je poslušnost sam Isus.

Ovoga jutra Isus se ukazao sav ožalošćen. Mome strpljivom Isusu nisam imala hrabrosti reći niti jednu riječ, iz straha da ne bi ponovno započeo svoje tužaljke na stanje svećenika i redovnika. No, kako me poslušnost obvezuje da sve zapišem, pa i ono što se tiče ljubavi prema bližnjem, a što mi je toliko bolno da sam se rukama morala boriti s gospođom poslušnosti, tim više što je ona promijenila svoj lik u snažnog ratnika naoružanog smrtonosnim oružjem, zaista, našla sam se u takvoj tjeskobi da više nisam znala što činiti. Pisati prema svjetlu koje mi je Isus davao o ljubavi prema bližnjem, činilo mi se nemogućim, osjećala sam da mi srce biva ranjeno s tisuću uboda, usta su mi zanijemila, a hrabrost me napustila pa joj rekoh: 'Draga poslušnosti, ti znaš koliko te ljubim i da bih rado, iz ljubavi prema tebi dala i svoj život, ali vidim da ovo ne mogu učiniti, a i ti sama vidiš koliko mi je duša ranjena. O, molim te, nemoj mi biti neprijateljica, ne budi tako nemilosrdna prema meni, budi popustljivija prema onoj koja te toliko ljubi. Ah, dođi mi ti sama i zajedno razmotrimo što je najprikladnije reći.’

Tako je, čini se, odložila svoj gnjev i sama izdiktirala ono najnužnije, sažimajući u nekoliko riječi sav smisao raznih stvari koje se odnose na ljubav. Ponekad je htjela biti detaljnija a ja bih joj govorila: ‘Zar nije bolje da uz malo razmišljanja shvate što to znači, sažeti cijelo značenje u jednu riječ, nego u tolike riječi?’ Ponekad je poslušnost popuštala, a ponekad ja i tako smo se slagale.

Koliko samo strpljenja treba s ovom blagoslovljenom gospođom poslušnošću, zaista gospođom, jer čim joj se dade pravo da gospodari pretvara se u  najkrotkije janje, sama se žrtvuje i podnosi trud dajući duši da se odmara sa svojim Gospodinom, i budnim okom pazi da joj nitko ne naruši mir i prekine san. A dok duša spava, što radi ta plemenita gospođa? S čela joj kaplje znoj dok podnosi napor i obavlja posao umjesto duše - doista nešto što zapanjuje svaki i najinteligentniji ljudski um i potresa svako srce da je zavoli. Dok ovo govorim, u svojoj nutrini se pitam: ‘Ali što je ova poslušnost? Od čega se sastoji? Čime se hrani?’ A Isus mi daje da čujem njegov milozvučni glas koji kaže:

“Želiš li znati što je poslušnost? Poslušnost je suština ljubavi; poslušnost je najfinija, najčišća, najsavršenija ljubav, izdvojena iz najbolnije žrtve - a to je uništenje samog sebe kako bi se ponovno živjelo od Boga. Poslušnost, budući je sva plemenita i božanska, ne dopušta da u dušu uđe ništa ljudsko ili što nije njezino. Zato svu svoju pažnju usmjerava na uništenje svega u duši što ne pripada njezinoj božanskoj plemenitosti - kao što je sebeljublje. Kad to učini, ne mari što sama trpi i radi ono što pripada duši, a dušu pušta da mirno počiva. U konačnici, poslušnost - to sam Ja sam.”

Tko može opisati kako sam ostala zadivljena i zanesena slušajući ove

riječi blaženoga Isusa? O, sveta poslušnosti, kako si neshvatljiva! Prostirem se ničice pred tvojim stopalima i klanjam ti se, molim te da mi budeš vodič, učiteljica i svjetlo na pogibeljnom putu života kako bih vođena, poučena i nošena tvojim najčišćim svjetlom mogla sigurno ući u vječnu luku. Zaustavljam se, gotovo sileći se da iziđem iz ove kreposti poslušnosti, inače ne bih nikada prestala govoriti o njoj. Toliko je snažna svjetlost ove kreposti da bih mogla stalno pisati o njoj, ali druge me stvari zovu pa moram prekinuti i vratiti se ondje gdje sam stala. Tada sam vidjela svog slatkog Isusa tužnog i sjetivši se da mi je poslušnost rekla da se molim za jednu osobu, iz svega srca sam ju preporučila. A Isus mi je rekao: “Kćeri moja, neka sva njegova djela sjaje samo krepošću, no osobito mu preporučujem da se ne zapliće u obiteljske interese. Ako nešto ima, neka slobodno daruje; a ako nema, ne želim da se upliće u bilo što drugo. Neka stvari rješavaju oni koji trebaju, a on neka se ne upliće i neka ostane rasterećen, slobodan od zemaljskih stvari. U protivnom, zadesit će ga nesreća onih koji se upletu u obiteljske odnose, to jest, breme će pasti na njegova pleća. I ja sam, po svom milosrđu, morao dopustiti da im ne ide u životu nego da osiromaše kako bi na vlastitoj koži osjetili kako je neprimjereno za jednog mog svećenika da se uprlja zemaljskim stvarima. Jer, riječ je to koja je izašla iz mojih usta: svećenicima moga hrama, dokle god se potpuno klone zemaljskih stvari, nikad neće nedostajati kruha svagdašnjega. A ti isti, kad bih im dopustio da se i najmanje obogate, onečistili bi svoja srca i ne bi više marili ni za Boga, ni za svoju službu. Sada, umorni i opterećeni svojim stanjem, žele se toga osloboditi, ali ne mogu i to im je kazna za ono što nisu trebali činiti.”

Kasnije sam mu preporučila jednu bolesnu osobu a On mi je pokazao

rane koje mu je ta osoba zadala. Pokušala sam ga moliti, ublažiti i izliječiti te se činilo da su te rane zacjeljivale. A Isus mi u svojoj blagosti reče:

“Kćeri moja, danas si mi učinila službu najvrsnijeg liječnika koji nije

samo pokušao liječiti i previti rane, nego ih i iscijeliti - rane koje mi je zadao taj bolesnik; zbog toga se osjećam jako umiren i zadovoljan.” Tako sam shvatila da, moleći se za bolesne, vršimo službu liječnika našeg Gospodina koji trpi u samim svojim slikama (odnosno u ljudima stvorenima na njegovu sliku, op. prev.).