KNJIGA NEBA, 2. svezak, 30. rujna 1899.

Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti.

Mt 25,35 

Kušnje. Kako je strpljenje u podnošenju kušnji poput hranjivog jela.

Najprije sam proživjela više od sat pakla. Letimično sam pogledala sliku malog Isusa i jedna misao, poput munje, rekla je Djetetu: „Kako si ružan!” Pokušala sam ne obraćati pažnju i ne uzrujavati se, kako bih izbjegla kakvu igru sa đavlom. Ipak, unatoč tome, ta đavolska munja prodrla je u moje srce i osjećala sam kako moje siromašno srce mrzi Isusa. Ah, da, osjećala sam se kao da sam u paklu, u društvu prokletih, osjećala sam kako se ljubav pretvorila u

mržnju! O, Bože, kakva muka, ne moći te ljubiti!

Rekoh: „Gospodine, istina je da nisam dostojna ljubiti te, ali barem primi ovu muku da te želim ljubiti, a ne mogu.”

Tako, nakon što sam provela više od jednog sata u paklu, izgleda da sam izišla iz njega, hvala Bogu. Ali tko može opisati koliko je moje siroto srce ostalo ožalošćeno, oslabljeno zbog borbe između mržnje i ljubavi? Osjećala sam takvu iscrpljenost da mi se činilo kao da više nemam života. I tako sam pala u svoje uobičajeno stanje, ali oh, koliko sam bila klonula. Moje srce i sve moje unutarnje moći koje s neizrecivom čežnjom žele i tragaju za svojim najvećim i jedinim Dobrom, i koje se zaustavljaju i s najvećim zadovoljstvom uživaju u

njemu tek kada ga pronađu, ovaj put nisu se usudile ni pomaknuti. Bile su toliko poništene, zbunjene i uronjene u svoju ništavnost da se nisu dale ni osjetiti....

Oh, Bože, kakav je okrutan udarac moje siroto srce moralo pretrpjeti! Unatoč tome, moj blagi Isus došao je i njegov utješni pogled odmah mi je dao zaboraviti da sam bila u paklu, toliko da ga čak nisam niti zatražila oprost. Moje unutarnje moći, tako ponižene i umorne, činilo se da se odmaraju u Njemu. Sve je utihnulo, s obje strane nije bilo ničeg osim nekoliko blagih pogleda kojima smo si međusobno ranjavali srca. Nakon što smo neko vrijeme proveli u toj dubokoj tišini, Isus mi je rekao:

"Kćeri moja, gladan sam, daj mi nešto za jelo.”

A ja ću: „Nemam ti što dati.” Ali u tom trenutku vidjela sam kruh i dala mu ga, a On ga je jeo s velikim užitkom. U svojoj nutrini mislila sam kako mi nije ništa rekao nekoliko dana. A Isus je odgovori na moju misao: “Ponekad se zaručnik raduje razgovarati sa svojom zaručnicom, povjeravajući joj svoje najintimnije tajne, a ponekad pak više uživa u odmoru i uzajamnom promatranju njihove ljepote, jer razgovor ometa odmor i već sama pomisao na to što treba reći i čime se treba baviti odvraća pažnju od promatranja ljepote zaručnika i zaručnice. Ali ipak, to ima svoju svrhu, naime, nakon što se odmore

i dublje shvate ljepotu jedno drugoga, počinju se još više voljeti i s većom snagom ponovno izlaze kako bi radili, bavili se svojim stvarima i branili svoje interese. To je ono što ja činim s tobom. Zar te to ne čini sretnom?"

Nakon toga, sjetih se sata provedenog u paklu i odmah mu rekoh: "Gospodine, oprosti mi – koliko sam ti uvreda nanijela."

A On će: "Nemoj se žalostiti, niti uznemiravati; Ja sam taj koji vodi dušu duboko u ponor kako bih je potom mogao brže povesti u Nebo."

Zatim mi je dao do znanja da onaj kruh koji sam pronašla nije bio ništa drugo nego strpljenje s kojim sam podnijela taj sat krvave borbe. Dakle, strpljenje, poniznost i prikazivanje Bogu onoga što se trpi u vrijeme kušnje jest okrjepljujući kruh koji se daje našem Gospodinu, a On ga s velikim zadovoljstvom prihvaća.