SVECI SE SUSREĆU NA PUTOVIMA PROVIDNOSTI

Susret svetog Annibalea Marije Di France (1851-07-05 – 1927-06-01) i Luise Piccarrete dogodio se zbog prisutnosti sveca iz Messine u biskupiji i gradu Traniju prigodom otvaranja redovničke kuće Kćeri Božanskog Revnovanja u travnju 1910. Od tada pa sve do 1927-05-25, nekoliko dana prije smrti svetog Annibalea, među njima se razvilo duboko duhovno zajedništvo i redovita korespondencija.

Objave o Božjoj Volji i Luisini spisi o Božjoj Volji toliko su privukli svetog Annibalea da je osjećao kako je postao ništa pred velikim Gospodinovim milosrđem i velikim pologom objava o Božjoj Volji. Zato su one postale stalni predmet njegova razmatranja. Osobito u posljednjim mjesecima života, kada za upalu plućne ovojnice više nije bilo lijeka, osjećao je snažnu blizinu s Luisom i duboku povezanost s njezinim patnjama. Pisao joj je:

„Trpim mučne noći, a ti, koja si s Isusom provodila noći, sjeti se mene koji ih provodim u agoniji.“

Luisa je prikazivala svoje noćne patnje za svetog Annibalea, a njemu je povjeravala i velike stvari iz svojega duhovnog života.

Osim što je bio Luisin izvanredni ispovjednik, 1926. godine nadbiskup mons. Giuseppe M. Leo imenovao je svetog Annibalea crkvenim revizorom za publikacije svojih triju biskupija, Tranija, Barlette i Bisceglie, te mu povjerio nadležnost nad Luisom:

„Što se tiče tvojih spisa i njihova objavljivanja, to jest da se tobom bavim i da odlučujem o objavljivanju kako smatram ispravnim.“

Ta ga je odgovornost toliko zaokupljala da ga je gotovo neprestano odvraćala od obveza utemeljitelja. Pisao je:

„Želim da znaš da se, otkako sam se potpuno posvetio velikom djelu Božje Volje, gotovo uopće ne bavim svojim ustanovama. O tome govorim s duhovnim osobama, na tome se zadržavam s onima koji su sposobni slušati i promičem ga koliko mogu, čak i u svojim ustanovama.“

Luisino povjerenje u svetog Annibalea bilo je potpuno. Njemu je prepustila odluku o tome treba li tiskati njezine rukopise:

„Ako vidite da su to besmislice i da ne mogu donijeti nikakvo dobro dušama, molim vas da ih poderete i spalite.“

To je napisala zbog osjetljive naravi sadržaja:

„Riječ je o stvarima koje se tiču mnogih kazni i svećenika, pa mi je veliko trpljenje otkrivati ih drugima. Pisala sam ih samo iz poslušnosti i ni zbog čega drugoga.“

Sveti Annibale odgovorio joj je:

„Postoje dijelovi koji su, premda istiniti i sveti ako ih se promatra duhom i svetom jednostavnošću, ipak takvi da bi njihovo objavljivanje bilo protivno razboritosti. Zbog njih bi se moglo naići na kritiku crkvene vlasti, koja bi bacila sjenu na cijelo Djelo. Nekoliko poglavlja treba ostaviti za vrijeme kada budeš na Nebu.“

Sveti kanonik iz Messine imao je veliko poštovanje prema Luisi. U Predgovoru djelu Sati Muke naziva „uzvišenima“ objave koje su, kako kaže, uvijek podložne sudu Svete Crkve, a za koje pobožno vjeruje da ih je naš Gospodin Isus Krist dao jednoj duši, svojoj predragoj kćeri i učenici, povlaštenoj mističnoj duši koja želi živjeti samotno, skriveno i nepoznato. O njoj piše:

„Prečista djevica, potpuno Božja, najmanja koju je pronašao na zemlji, bez naobrazbe, ali obdarena izvanrednom prisnošću s Isusom; prava osoba za tako uzvišeno poslanje da se nijedno drugo s njime ne može usporediti, to jest za trijumf Božje Volje po cijeloj zemlji, prema onome što se moli u Očenašu: Fiat Voluntas Tua sicut in Coelo et in terra. Ona je zaručnica Raspetoga Isusa. Noći provodi u bolnim zanosima i patnjama svake vrste, a danju sjedi na svojem krevetu i radi ručni rad. Ništa se ne primjećuje. Naprotiv, izgleda kao zdrava osoba, vedra i radosna. Govori, razgovara i smije se kada je prikladno, ali prima malo posjetitelja. Ljubazno sluša i tješi, ali nikada ne iznosi proročanstva niti izgovara riječi koje bi mogle odavati objave. Velika utjeha koju pruža uvijek je jedna te ista: Božja Volja. Premda nema ljudskoga znanja, obilno je obdarena nebeskom mudrošću i znanošću svetaca. Njezine riječi prosvjetljuju i tješe. Ukratko, ona je Prvorođena Kći Božje Volje.“

Luisa je bila duboko zadivljena mudrošću, razboritošću i svetošću Di France. Nazivala ga je:

„Ocem s neizmjernim potomstvom mnoge okupljene siromašne i napuštene siročadi.“

Također ga je uvjeravala:

„Isus će vam stostruko uzvratiti za mnoge žrtve; obilno će nagraditi vašu velikodušnost.“

Na kraju mu je proročki navijestila:

„Gospodin će vas obilno nagraditi za djelo 24 sata i ono će biti jedan od najljepših dragulja koji će sjati iznad vaše glave.“

Sveti Annibale bio je taj koji je zamolio Luisu da između 1913. i 1914. napiše 24 sata Muke našega Gospodina Isusa Krista. Smatrajući to zlatnom knjigom za današnja vremena, pobrinuo se da joj dade naslov te je priredio četiri izdanja koja su se redovito rasprodavala u više tisuća primjeraka.

Ista se stvar dogodila i s Uspomenama iz djetinjstva. Pisao joj je:

„Vaša gospa, koja se zove Sveta Poslušnost, želi da napišete sve čega se sjećate iz svojega djetinjstva, ranih godina i mladosti, osobito ono što se odnosi na blaženi prisni odnos s Božanskim Ljubljenim, dodajući i početak bolesti koja vas prikiva za krevet.“

Knjiga se počela tiskati u Oriji u srpnju 1926.

Najteži posao koji je sveti Annibale poduzeo bilo je ispravljanje i tiskanje svezaka o Božjoj Volji. Njegova je zamisao bila objaviti djelo u Messini, gdje je mogao sve držati pod nadzorom, osobito korekturu. No kako je u Messini bilo mnogo drugih poslova, prenio je tiskanje u Oriju, u svoju Antonijansku tiskaru, gdje su bili:

„Mladi tipografi koji su brzo i s velikom ljubavlju cijenili povlasticu koju im je naš Gospodin udijelio da objavljuju ove spise.“

Tiskara je bila ovlaštena nabaviti dobar izbor tiskarskih slova iz tvornica. Sveti Annibale je uzdahnuo:

„Oh, kad bih bio u snazi svojih sila i svojega uma, kako bih želio poletjeti u Oriju da se posvetim ovom božanskom pothvatu!“

Početkom 1927. nekoliko je araka već bilo u tisku. Teškoće koje su usporavale napredovanje djela bile su brojni tekstovi koje je trebalo čitati i ispravljati, njegovo narušeno zdravlje te đavolske borbe koje je trpio. Pakleni duhovi željeli su omesti ovo veliko Djelo. Otac Annibale povjerio je Luisi:

„Neću vam ni govoriti kako osjećam bijes đavla, ili bolje rečeno mnogih đavala. Zato često činim egzorcizme protiv Sotone u Isusovo ime. Povjeravam vam u najvećoj tajnosti da je, kako bi me uništio, đavao uzeo lik osobe koju poznajemo i donio mi strašnu vijest. Zbog toga me zahvatilo takvo lupanje srca da sam gotovo umro, ali sam poslije otkrio prijevaru. Sve se to događa zbog objavljivanja zbog kojega pakao toliko drhti…“

Zauzetost svetog Annibalea objavljivanjem Luisinih spisa bila je toliko velika da je govorio kako će, ako on umre, njegovi svećenici nastaviti taj posao jer:

„Mi smo već redovnička zajednica odobrena od Svete Crkve i stoga možemo pružiti veće jamstvo nego pojedinac.“

Njegov najbliži suradnik, otac Pantaleone Palma, koji je shvatio veličinu i iznimnost toga pothvata, nije imao dovoljno vremena da ga dovrši jer je bio vezan uz Svete Stube, gdje je preminuo 1935-09-02.

Posljednju godinu života oca Annibalea obilježila je obilna korespondencija s Luisom. Osim pitanja vezanih uz reviziju spisa i tiskanje, pisma otkrivaju njegovo stvarno zdravstveno stanje. Pisao joj je:

„Što se mene tiče, moram vam reći da nisam dobro. Osjećam kako mi snage nestaju i neke noći provodim bez sna. Morao sam prekinuti rad na ispravljanju probnih otisaka. Već pri samoj pomisli na veliko djelo svih tih publikacija osjećam kao da me obuzima strah zbog nemoći vlastitoga uma.“

Luisa mu je davala nadu u ozdravljenje, osobito radi objavljivanja spisa o Božjoj Volji. Sveti Annibale bio je radostan i uvjeren:

„Čini se da to Gospodin želi, ponajprije zato što nam je povjerio sve spise, to jest veliki polog svojih božanskih objava, a zatim i zato što mi je dao jasnu spoznaju o tome kako urediti njihovo objavljivanje, što ćete uskoro vidjeti u prvoj knjižici koja se tiska u Oriji. Osim toga, potrebna su velika sredstva, oprema i rad, a svega toga Gospodin nam je dao i daje u izobilju.“

Njegovo povjerenje ostalo je veliko. Molio je Luisu:

„Molite našega Gospodina s vjerom i ljubavlju barem za to da učini da čudesno ozdravim. Molim vas to radi 19 svezaka koji su zaključani u Arhivu i radi onih koji su sada u postupku pripreme. U svojem umu nosim cijeli plan i ostvarenje ovoga veličanstvenog izdanja.“

No stvari se nisu odvile tako. U 22. svesku, pod nadnevkom 1927-06-01, Luisa piše:

„Primila sam neočekivanu vijest o smrti časnog oca Di France. On je bio jedini koji mi je ostao i kojemu sam mogla otvoriti svoju jadnu dušu. Kako me samo razumio! Povjeravala sam se svecu koji je duboko shvatio svu vrijednost onoga što mi je Isus rekao o Božjoj Volji. Toliko se zanimao za to da je uporno sa sobom uzeo sve spise kako bi ih objavio. Ja to nisam željela, ali sam se, budući da je bio svetac, morala predati.“

Žar za otajstvo Isusove Muke i življenje u Božjoj Volji potaknuo je svetog Annibalea da razmišlja o osnivanju Opće duhovne pobožne udruge pod nazivom „Djeca Božje Volje“. Pisao je:

„Bit će ustrojena na vrlo jednostavan način. Neće biti upisnika, pravila, sastanaka, pristojbi ni obveza savjesti. Uz Gospodinovu pomoć tiskat ćemo tisuće sličica na kojima će biti mala krunica Božje Volje, sastavljena od dva dijela.

Predstavit ću ovu pobožnu udrugu, uz crkveno odobrenje, Svetoj kongregaciji za oproste u Rimu i nadam se da će biti obogaćena svetim oprostima. Služiti će širenju publikacija i poznavanja objava o Božjoj Volji po cijelome svijetu. Te će sličice biti prevedene na mnoge jezike i proširene po mnogim narodima.

Ne radi se o osnivanju kuća sestara pod nazivom Kćeri Božje Volje, nego o tome da sve redovničke kuće muškaraca i žena, svi laici i svaka osoba na svijetu mogu postati sin ili kći Božje Volje jednostavnim prihvaćanjem te sličice. Neće biti upisnika ni pravila, nego samo promicatelji koji će širiti sličice.“

No sva njegova gorljivost, ustrajnost i dobra volja morale su se na kraju predati bolesti. Pisao je:

„Više ne pregledavam probne otiske prvoga izdanja; to sada čine moji suradnici. A Predgovor? Jao, više nemam snage uma da ga diktiram! Ipak, ako ga uspijem diktirati, Predgovor će biti tako jednostavan i snažan da će ostaviti dojam čak i na najviše predstavnike Svete Crkve, pa i na samoga Svetog Oca.“

U tome je doista bio proročki nadahnut.

Sveci se ne susreću samo na putovima Providnosti, nego jedan drugome postaju providonosna potpora u međusobnom upoznavanju i širenju svojih karizmi.

Ono što je sveti Annibale tijekom posljednjih sedamnaest godina svojega života učinio za Luisu Piccarretu radi širenja velikoga Djela Božje Volje, danas mu Luisa na osobit način uzvraća kroz izvanredno širenje svojih spisa i duhovnosti Božje Volje po svim krajevima svijeta. Oni su postali snažan poticaj za upoznavanje života i svetosti Annibalea Marije Di France, apostola molitve za zvanja, oca siročadi i siromaha i… „malenog sina Božje Volje“.

o.Angelo Sardone, RCJ