KNJIGA NEBA, 2. svezak, 21. listopada 1899.
Srebro svoje pobacat će na ulice, a zlato će smatrati izmetom: u dan srđbe Jahvine ni srebro ni zlato neće ih izbaviti, duše im neće moći nasititi ni trbuha napuniti, jer se o to spotakoše na grijeh. Uzoholiše se zbog divnoga nakita svojega, od njega napraviše kumire - grozote i gadosti svoje.
Ez 7, 19- 20
Zemaljska dobra moraju služiti za posvećenje čovjeka, a ne kao njegovi idoli. Uzrok kazni.
Nakon što sam prolazila gorke dane njegove lišenosti, osjećala sam se umorno i iscrpljeno premda sam te iste patnja nastavljala prinositi, govoreći:
„Gospodine, ti znaš koliko me košta biti lišena tebe; ali predajem se tvojoj Presvetoj Volji, prinoseći ovu najgorču bol kao sredstvo da posvjedočim svoju ljubav i ublažim tvoj gnjev. Ove smetnje, dosade, slabosti i hladnoće koje osjećam, namjeravam ti ih poslati kao glasnike hvale i zadovoljštine za sebe i za sva stvorenja. Ovo imam i ovo ti prinosim. Sigurno prihvaćaš žrtvu dobre volje, kada ti netko prinosi ono što može, bez ikakve zadrške – ali dođi, jer više ne mogu izdržati.“
Mnogo puta bila sam u napasti da se suobličim božanskoj Pravdi misleći kako sam ja sama uzrok što (Isus) ne dolazi, jer mi je Isus prethodnih dana rekao da ako se ne suobličim, prisilit ću da ga više ne dolazi i da mi više ništa ne govori, da me ne bi ražalostio. Ali nisam imala srca to učiniti, tim više što ni poslušnost nije to dopuštala. Dok sam bila u tim gorčinama, najprije je došla svjetlost s jednim glasom koji je rekao:
„U mjeri u kojoj se čovjek upliće u zemaljske stvari, toliko se udaljava i gubi poštovanje prema vječnim dobrima. Dao sam bogatstva da im služe za posvećenje, ali su ih iskoristili da me vrijeđaju i da sebi načine idole za svoja srca; i ja ću uništiti njih, i bogatstva zajedno s njima.“
Nakon toga vidjela sam svog predragog Isusa, ali toliko patničkog,
uvrijeđenog i gnjevnog prema ljudima, da je ulijevao strah. Odmah sam počela govoriti: „Gospodine, prinosim ti tvoje rane, tvoju Krv, najsvetiju uporabu tvojih osjetila kako si se ti služio njima tijekom tvog zemaljskog života, kao zadovoljštinu za uvrede i za zloporabu osjetila što ih čine stvorenja.“
A Isus, poprimajući ozbiljan izraz, gotovo gromovito reče:
„Znaš li kakva su postala osjetila stvorenja? Poput krikova divljih zvijeri koje svojim urlanjem tjeraju ljude, umjesto da ih privuku. Toliko je truleži i mnoštva grijeha koji izviru iz njihovih osjetila da me prisiljavaju da pobjegnem od njih.“
A ja ću: „Ah, Gospodine, kako si srdit. Ako želiš nastaviti slati kazne, ja želim otići; ili želim izići iz ovog stanja. Kakva je korist ostati ako više ne mogu prikazivati sebe kao žrtvu za spas ljudi?"
A On, govoreći mi ozbiljno, toliko da sam se prestrašila, reče:
„ Ti želiš dotaknuti dvije krajnosti – ili hoćeš da ne učinim ništa, ili da ti odeš. Zar ti nije dovoljno što su ljudi djelomično pošteđeni? Misliš li da je Corato najbolji i da me najmanje vrijeđa? I to što sam ga poštedio, u usporedbi s drugim mjestima – zar je to ništa? Stoga, zadovoljna budi i smiri se, i dok se ja budem bavio kažnjavanjem naroda, ti me prati svojim uzdasima i svojim trpljenjem, moleći me da te iste kazne posluže za obraćenje naroda.“