POBOŽNO HODOČAŠĆE DUŠE U VOLJI BOŽJOJ, Fiat! Fiat! Fiat! (18)
18
Ljubljeno moje Dobro, Ti nastavljaš svoj javni život i posvuda lomiš svoju božansku Riječ i tješiš ožalošćene. Čuješ jednu majku kako oplakuje svoga mrtvog sina i ide ga sahraniti. Tvoje se srce ne može oduprijeti suzama jedne majke koja plače; ti se približavaš lijesu, pozivaš ga u život i vraćaš ga njegovoj majci. Moja Ljubavi, moj "LJUBIM TE" ne ostavlja te u ovom svečanom trenutku kada vraćaš život jednom mrtvacu i ja te molim da pozoveš na život tolike duše koje su umrle [60] tvojoj Božanskoj Volji i obrišeš suze svoje Božanske Volje koje su također tvoje i koja više od Majke toliko vjekova plače gledajući toliku djecu koja su za Nju umrla.
Moj Isuse, preslatki moj živote, tvoja ljubav nosi te posvuda. Pozvan si da oživiš jednu djevojku, ti ne odbijaš i uzimajući njezinu ruku u svoju, podižeš je i vraćaš u život govoreći: 'Djevojka nije umrla, nego spava'. Koliki, Ljubavi moja, spavaju snom njihove ljudske volje, i ja želim učiniti da protječe moj "LJUBIM TE" u trenutku kada pružaš ruku da bi oživio djevojku i molim te da uzdigneš svoju desnu ruku i da ih pozoveš na život u tvojoj Volji. Ne treba drugo doli jedan dodir tvoje stvoriteljske ruke, jedan čin tvoje moći, za ove duše koje su uspavane u ljudskoj volji, kako bi oblikovao prvu povorku Kraljevstva tvoga Božanskog "FIAT".
Moj samilosni Isuse, jedan drugi dirljiv prizor [61] te čeka: Marta i Marija dolaze ti ususret kako bi ti rekle da je njihov brat umro, i plaču, a ti si se toliko ganuo da plačeš zajedno s njima i tražiš da te odvedu do Lazarovog groba. I dok se približavaš, zapovijedaš da se grob otvori, a kad si vidio da je samo nakon četiri dana Lazar postao neprepoznatljiv, niti je bilo moguće stajati blizu - toliko je zaudarao - ti si se uzbudio, zadrhtao i zaplakao, i sa zapovjedničkim glasom, ali dršćućim zbog velike boli, snažno uzviknuo: "Lazare, izađi van!" i uskrisio ga.
Ljubavi moja, zašto plačeš i zašto tolika bol u uskrišenju Lazara? A Isus, privijajući me k sebi i ja k njemu, kako bih osjetila njegove bolne otkucaje, čineći da njegov glas odzvanja u mom srcu, reče mi: "Malena kćeri moja, umrli Lazar predstavljao mi je cijeli ljudski rod ukorijenjen u zlu i postao lešinom istrunulom od ljudske volje, stvaran prizor njezina zla koje je učinilo ljudski rod nepodnošljivim mojoj prisutnosti (toliko zaudara), to je bio razlog da sam zaplakao i uzdrhtao od boli, [62] i ti plači zajedno sa mnom i moli".
Ah, da, živote moga srca, plačem zajedno s tobom i želim prožeti tvoje riječi s mojim "LJUBIM TE, KLANJAM TI SE, Lazare, izađi van!", kako bih te navela da ih ponoviš svakom srcu, zalijevajući ih tvojim suzama, kao blagotvornom rosom: "Izađi van iz groba ljudske volje i uđi u život Božanske Volje", kako bi, čuvši zapovjednički ton tvoga glasa, svi uskrsnuli i oblikovali Kraljevstvo tvoga "FIAT". Moj ljubljeni Isuse, neću te nikada ostaviti samoga, i makar ti ništa drugo ne znam reći osim ponavljati "LJUBIM TE, LJUBIM TE", želim sva tvoja djela, korake, riječi i suze ispreplesti s mojim malenim "LJUBIM TE" i tražiti da tvoj "FIAT" kraljuje i vlada. Zato te slijedim zajedno s tvojim učenicima dok ti spavaš na barci, simbol odmora koji želiš dati onome koji će živjeti u tvojoj Božanskoj Volji, kad iznenada jedna oluja zastraši apostole koji te bude vičući: "Učitelju, spasi nas, inače pogibosmo!". Moj Isuse, to nije drugo doli oluja ljudske volje [63] koja diže svoje prijeteće i olujne valove u moru života, prijeteći da nas potopi. Moje uživanje, Isuse, s mojim "LJUBIM TE" vičem zajedno s apostolima: "Učitelju, spasi nas, inače pogibosmo!". Daj, zapovijedi oluji ljudske volje da se smiri, s onom istom vlašću kojom si zapovjedio onoj oluji u kojoj su se našli apostoli, i pomiri ljudsku i Božansku volju kako bismo otpočinuli u sigurnom naručju tvoga najuzvišenijega "FIAT".