KNJIGA NEBA, 14. svezak, 3. ožujka 1922.

 

Nebeski sijač sije svoju riječ.

Bila sam u svom uobičajenom stanju i moj slatki Isus je došao, ali mi nije ništa rekao, šutljiv i vrlo potišten. 'Što ti je Isuse, zašto ne govoriš? Ako si moj život, tvoja mi je riječ hrana i ne mogu postiti; vrlo sam slaba i osjećam stalnu potrebu za hranom kako bih rasla i održala se snažnom.' A Isus, sav dobrohotan, reče mi: "Kćeri moja, i ja osjećam potrebu za hranom, i nakon što sam te nahranio svojom riječju, ta ista riječ, koju si sažvakala i pretvorila u krv, klija hranu za mene. Ako ti ne možeš postiti, ni ja ne želim postiti; želim da mi uzvratiš za hranu koju sam ti dao i onda ću se vratiti i ponovno te nahraniti. Osjećam veliku glad - požuri, nahrani me." Ostala sam zbunjena i nisam znala što mu dati, jer nikada nisam ništa imala. No Isus je objema rukama uzeo moj otkucaj srca, moj dah, moje misli, osjećaje, želje, pretvorene u mnoge kuglice svjetlosti, i jeo ih, govoreći: "Ovo je plod moje riječi; to su moje stvari - pravo je da ih jedem."

Tada se činilo da se malo odmara, a zatim je dodao: "Kćeri moja, sada je vrijeme da ponovno prionem na posao, da obradim tlo tvoje duše, kako bih mogao posijati sjeme svoje riječi i nahranio te. Radim kao sijač koji želi sijati u svom polju: stvara jamice, pravi brazde i zatim u njih sije sjeme, a potom ih pokriva zemljom kako bi ih zaštitio i dao im vremena da proklijaju te da ih kasnije ubere stostruko uvećane i od njih napravi hranu. On je pažljiv da ne stavi previše zemlje na njih, jer bi time ugušio sjeme i ono bi istrunulo pod zemljom te bi riskirao da ostane bez hrane. Eto, tako i ja radim: pripremam jamice, pravim brazde, proširujem dušinu sposobnost inteligencije kako bih mogao posijati svoju božansku riječ te tako stvoriti hranu za mene i za nju; zatim prekrivam jamice i brazde zemljom - to je poniznost, ništavnost, poništenje duše, neka njena mala slabost ili bijeda. To je zemlja, i trebam je uzeti od duše jer Ja nemam takve zemlje; i tako sve pokrivam i s radošću čekam svoju žetvu. A znaš li koji je to trenutak  kada se previše zemlje stavi preko mog sjemena? Onda kada duša osjeti svoje bijede, slabosti, svoju ništavnost i pati zbog toga. Toliko razmišlja o tome da gubi vrijeme, a neprijatelj to koristi da je baci u smušenost, nepovjerenje i obeshrabrenje. Sve to je dodatna zemlja koja prekriva moje sjeme. O,  kako moje sjeme osjeća da umire - kako se bori da proklija pod tom zemljom! Te duše često umaraju Nebeskog sijača i On se povlači. O, koliko ima takvih duša!"

Pitam Ga: 'Ljubavi moja, jesam li i ja jedna od njih?'  "Ne, ne - onaj tko vrši moju Volju nije podložan stvaranju zemlje koja guši moje sjeme;  mnogo puta ne nalazim čak ni poniznost, već samo njezinu ništavnost, koje proizvodi malo zemlje, i mogu staviti samo jedan sloj zemlje preko svog sjemena. Sunce moje Volje brzo ga oplođuje, klija i ja žanjem obilnu žetvu te se odmah vraćam ponovno posijati svoje novo sjeme. Osim toga, možeš biti sigurna u to: zar ne vidiš kako  često sijem nove sjemenke istine u tvoju dušu? "

Dok je to govorio, tuga se pojavila na Isusovom licu i uzimajući me za ruku, poveo me izvan Sebe i pokazivao mi zastupnike i ministre- sve uzrujane, kao da su sami napravili veliki požar i ostali obavijeni  njegovim plamenovima. Vidjeli su kako im izmiče tlo pod nogama zbog financija i drugih problema i kako ne bi ostavili loš dojam, željeli su se povući od vođenja naroda. Mogli su se vidjeti vođe sekti koji su umorni od čekanja da se okrenu protiv Crkve, ili su željeli biti slobodni da vode krvave borbe protiv nje. Ali tko može sve reći?  Isus sav žalostan reče: "Stravična, stravična je njihova priprema. Žele djelovati bez mene, a sve će im se pretvoriti u zbunjenost."