KNJIGA NEBA, 14. svezak, 21. veljače 1922.

 

Priroda istinske ljubavi je umirati i neprestano živjeti za voljenu osobu.

Bivajući u svom uobičajenom stanju, moj uvijek obožavani Isus dolazeći mi je rekao: 

Kćeri moja, moja ljubav prema stvorenju učinila je da umirem svakog trenutka. Priroda istinske ljubavi je umirati i neprestano živjeti za voljenu osobu. Ljubav koja želi biti s njom čini da osjeća smrt, dajemu mučeništvo, možda najbolnije i najdugotrajnije, ali ta ljubav- jača od same smrti, u trenutku kada umire, daje mu život. S kojom svrhom? Da bi dao život voljenoj osobi i s njom stvorio zajednički život. Moji plamenovi ljubavi imaju moć istrošiti jedan život kako bi ga stopili s  drugim. To je upravo vrlina moje ljubavi: da umrem i iz moga umiranja stvorim mnogo sjemenki, stavim ih u srca svih stvorenja kako bih se ponovno rodio i s njima stvorio jedan zajednički život. Sada možeš umrijeti i ti, tko zna koliko puta iz ljubavi prema meni, a možda i svakog trenutka. Svaki put kada me želiš i ne vidiš me, tvoja volja osjeća smrt zbog toga, a u stvarnosti tvoja volja umire jer ne nalazi život koji traži jer me ne vidiš. Međutim, nakon što je tvoja volja umrla u tom činu, ja uskrisavam u tebi i ti u meni te pronalaziš život koji si željela, ali da bi se ponovno vratila umiranju kako bi živjela u meni. Na isti način- ako me žudiš, tvoja neutažena želja osjeća smrt, ali kad se pokažem, ponovno pronalazi svoj život. Isto vrijedi i za tvoju ljubav, tvoj um, tvoje srce – oni mogu biti u neprekidnom činu umiranja i življenja za mene. Ako sam to učinio za tebe, sasvim je pravedno da i to činiš za mene.