BOŽIĆNA DEVETNICA 9. DAN
Deveto preobilje Ljubavi
Ljubav u agoniji
Isus: „Kćeri moja, moje je stanje uvijek sve bolnije. Ako me ljubiš, upri svoj pogled u mene da vidiš možeš li svome malenom Isusu pružiti kakvo olakšanje. Jedna mala riječ ljubavi, jedan nježan dodir, jedan poljubac pružit će utjehu mom plaču i mojim žalostima.
Slušaj, kćeri moja!
Nakon što sam dao osam preobilja svoje Ljubavi, na koje je čovjek uzvratio jako loše, moja se Ljubav nije dala pobijediti. Osmom preobilju želi dodati deveto, a to su bile tjeskobe, vatreni uzdasi, plamenovi želja za koje sam htio da iziđu iz Majčina krila i da zagrle čovjeka. To je uvodilo moje maleno Čovještvo, još nerođeno, u agoniju, koja me je prožimala do posljednjeg daha.
Dok sam bio na izdisaju, moje Božanstvo, koje je bilo nerazdvojno od mene, davalo mi je gutljaje života, pa mi se tako vraćao život, a onda sam nastavljao svoju agoniju i nanovo se vratio umiranju.
Bilo je to deveto preobilje moje Ljubavi – biti u agoniji i neprestano umirati iz ljubavi prema stvorenju. Oh, koje li duge agonije od devet mjeseci! Oh, kako me je Ljubav gušila i oduzimala mi život! Da nisam imao Božanstvo sa sobom, koje mi je vraćalo život svaki put kada sam bio na samrti, Ljubav bi me shrvala prije nego bih ugledao svjetlo dana.“
Zatim je dodavao: „Gledaj me, slušaj me, kakvu agoniju podnosim! Kako moje maleno Srce udara, muči se, izgara! Gledaj me, sada umirem!“ Uslijedila je duboka tišina.
Osjećala sam da umirem, ledila mi se krv u žilama i dršćući sam mu govorila: „Ljubavi moja, Živote moj, nemoj umrijeti, nemoj me ostaviti samu! Ti želiš ljubav i ja ću te ljubiti! Neću te više ostavljati! Daj mi svoje plamenove, da te mogu više ljubiti i cijela se potrošiti za tebe.“
Iz KNJIGE NEBA, svezak 35, 28. prosinca 1937.
Kao Luisi, Isus se obraća i nama: ...“Kćeri moje ljubavi! Daj da s tobom podijelim ljubav koju više ne mogu zadržati! Kako je teško ljubiti i ne biti ljubljen, i ne imati kome reći svoja nadahnuća ljubavi!
To je neizreciva muka za naše Najviše Biće. Zato me poslušaj! Znaj da sam došao na zemlju spasiti svoja prebivališta. Čovjek je moje prebivalište. Njega sam s mnogo ljubavi oblikovao! Da bi prebivalište u čovjeku bilo dostojno mene, pritekla mu je u pomoć moja Moć i stvoriteljska vještina moje mudrosti.
To je prebivalište bilo jedno čudo naše Ljubavi i naših božanskih ruku. Naše je prebivalište postalo ruševno i mračno, postalo je prebivalište neprijatelja i lopova, čim je napustilo našu Volju. Koje li boli za nas!
Moj je život na zemlji služio tome da obnovi i vrati u prvotno stanje naše prebivalište, koje smo s mnogo ljubavi oblikovali. Ono je bilo i naše prebivalište, pa je bilo potrebno da ga spasimo kako bismo se mogli iznova nastaniti u njemu. Da bih ga spasio, upotrijebio sam sva moguća sredstva:
izložio sam vlastiti Život da ga učvrstim,
iznova sam ga sazidao, prolio sam svu svoju Krv da ga operem od nečistoće,
svojom smrću dao sam mu život i tako ga učinio dostojnim da iznova primi Onoga koji ga je stvorio, kao trajnog stanara.
Dakle, budući da sam dao sva sredstva za spasenje našega prebivališta, za nas je bilo dolično spasiti i Kralja koji se u njemu trebao nastaniti. Samim Otkupljenjem naša je ljubav stala na pola puta. Spriječena, kao obješena, zaustavljena na svome putu. Zato će Kraljevstvo naše Volje poslužiti za spasenje onoga Fiat (Volje) koji je stvorenje odbacilo. Dat će mu da uđe u prebivalište i učiniti da kraljuje i vlada kao Najviši Gospodar, jer to i jest.
Ne bi bilo dostojno naše stvaralačke mudrosti spasiti prebivališta, a da Onaj koji se treba u njih nastaniti luta okolo, bez kraljevstva i vlasti. Spasiti prebivališta, a ne spasiti sebe, i ne moći se nastaniti u spašena prebivališta, bilo bi besmisleno. Izgledalo bi kao da nemamo dovoljnu moć da spasimo sami sebe, a to ne može biti nikada.
Ako smo imali moć spasiti svoje stvoriteljsko djelo, imat ćemo i moć spasiti svoj život u svome djelu.
Ah, da! Imat ćemo naše Kraljevstvo! Učinit ćemo nečuvena čudesa da bismo ga imali! Naša će ljubav dovršiti svoj put! Neće stati na pola puta, oslobodit će se okova. Nastavit će svoj put izlijevajući melem na rane ljudske volje! Ukrasit će božanskim uresom ova prebivališta. Svojom će vladavinom pozvati našu Volju da se nastani i kraljuje, i dat će joj sva prava koja su joj stvorenja uskratila. Kad Kraljevstvo moje Volje ne bi bilo sigurno, čemu bi vrijedilo popravljati i obnavljati prebivališta?
Ah, kćeri moja! Ti ne razumiješ dobro što znači ne činiti našu Volju! Na taj način ljudi nam uzimaju sva prava i guše tolike božanske živote. Naša je ljubav bila i jest tolika, da u svakom djelu stvorenja želimo oblikovati nas same! Tako postajemo ljubljeni, poznati i onda neprestano teče razmjena života između stvorenja i nas. To je nemoguće učiniti bez naše Volje! Samo Božja Volja posjeduje moć i snagu da učini stvorenje prikladnim za primanje našega božanskog života i da pokrene našu Ljubav koja nas tada stvara u svakom djelu stvorenja.
Znaj da nas neka neodoljiva snaga zove u svakom djelu koje stvorenje vrši u Volji Božjoj. Kad bi samo znala što znači stvoriti naš život! To je jedan izljev ljubavi, tako velik da u svom zanosu govorimo: 'Gle, stvorenje je djelovalo tako da sada mi stvaramo svoj život u njegovu činu!' Tada osjećamo jednakost ljubavi, svetosti i naše slave u čovjeku. S uzbuđenjem očekujemo nastavak njegovih djela u našoj Volji, da tu ponovimo svoj život i u njegovu djelu se ljubimo i proslavljamo.
Tada postižemo pravi cilj Stvaranja – da sve služi nama! I najmanje djelo stvorenja služi za ponavljanje našeg života i za izlijevanje naše ljubavi. Zato će život u našoj Volji biti sve za nas i sve za stvorenje.“
MOLITVA
Moje nježno Dijete Isuse!
Dok otvaraš oči za svjetlost ovoga svijeta, želim da vidiš kako si okružen mnoštvom svojih djela.
Svako od njih, govori ti sa mnom: „Ljubim te, ljubim te, ljubim te! Blagoslivljam te, zahvaljujem ti, klanjam ti se!“ Sa svim tvojim djelima stavljam prvi poljubac na tvoje djetinje usne!
Čim si se rodio, odmah si se, dršćući, utekao naručju nebeske Mame. Ona te je privinula na grudi, poljubila te i zagrijala. Hranila te svojim mlijekom i umirila tvoj plač.
I ja se, Djetešce Isuse, želim staviti u naručje tvoje Mame. S njezinim poljupcem stavljam i ja svoj poljubac. Neka moj 'ljubim te' protječe njenim djevičanskim mlijekom, da te i ja mogu hraniti svojom ljubavlju. Sve što ti je ona činila, želim činiti i ja!
Moje ljubljeno Djetešce, pogledaj, nisam sama. Sa mnom je sve: sunce da te ogrije i da ti obriše suze. Tu su i sva druga tvoja djela! Ti plačeš i jecaš zato što ne vidiš da si ljubljen. Svojim 'ljubim te' pjevam ti uspavanku za miran san. Tako će mi biti lakše, kada se probudiš, izmoliti Kraljevstvo tvoje Božanske Volje!
(usp. Pobožno hodočašće duše u djelovanje Božanske Volje, Deveti sat).