BOŽIĆNA DEVETNICA 9. DAN

Deveti dan

Deveti sat = deveto preobilje Ljubavi

Ljubav u agoniji

 

„Kćeri moja, moje je stanje uvijek sve bolnije. Ako me ljubiš, upri svoj pogled u mene da vidiš možeš li svome malenom Isusu pružiti kakvo olakšanje. Jedna mala riječ ljubavi, jedan nježan dodir, jedan poljubac pružit će odmor mome plaču i mojim žalostima.

Slušaj, kćeri moja, nakon što sam dao osam preobilja svoje Ljubavi, na koje je čovjek uzvratio tako loše, moja se Ljubav nije dala pobijediti. Osmom preobilju želi dodati deveto, a to su bile tjeskobe, vatreni uzdasi, plamenovi želja za koje sam htio da iziđu iz Majčina krila i da zagrle čovjeka. To je svodilo moju malenu Ljudskost, još nerođenu, na takvu agoniju, koja je stizala do posljednjeg uzdaha. I, dok sam bio na izdisaju, moje Božanstvo, koje je bilo nerazdvojno od mene, davalo mi je gutljaje života pa mi se tako vraćao život, a onda sam nastavio svoju agoniju i nanovo se vratio umiranju.

Bilo je to deveto preobilje moje Ljubavi – biti u agoniji i neprestano umirati iz ljubavi prema stvorenju. Oh, koje li duge agonije od devet mjeseci! Oh, kako me Ljubav gušila i oduzimala mi život! I, da nisam imao Božanstvo sa sobom, koje mi je vraćalo život svaki put kada sam bio na samrti, Ljubav bi me shrvala prije negoli bih ugledao svjetlo dana.“

Zatim je dodavao: „Gledaj me, slušaj me, kakvu agoniju podnosim! Kako moje maleno Srce udara, muči se, izgara. Gledaj me, sada umirem!“ I uslijedila je duboka tišina.

Osjećala sam da umirem, ledila mi se krv u žilama i dršćući sam mu govorila: „Ljubavi moja, Živote moj, nemoj umrijeti, nemoj me ostaviti samu! Ti želiš ljubav i ja ću te ljubiti, neću te više ostavljati. Daj mi svoje plamenove da te mogu više ljubiti i cijela se potrošiti za tebe.“

Iz KNJIGE NEBA, svezak 35, 28. prosinca 1937.

Kao Luisi, Isus se obraća i nama: ...“Kćeri moje ljubavi, daj da s tobom podijelim ljubav koju više ne mogu zadržati. Kako je teško ljubiti i ne biti ljubljen i ne imati kome reći svoja iznenađenja ljubavi! To je neizreciva muka za naše Najviše Biće. Zato me poslušaj. Znaj da sam došao na zemlju spasiti svoja prebivališta. Čovjek je moje prebivalište, koje sam s toliko ljubavi oblikovao i u kojemu je, da bi bilo dostojno mene, pritekla moja Moć i stvoriteljska vještina moje mudrosti. To je prebivalište bilo jedno čudo naše Ljubavi i naših božanskih ruku. Dakle, izišavši iz naše Volje, naše je prebivalište postalo ruševno, mračno, postalo je prebivalište neprijatelja i lopova! Koje li boli za nas!

Moj je život ovdje dolje služio tome da vrati u prvotno stanje i da obnovi to naše prebivalište, koje smo s toliko ljubavi oblikovali. Ono je bilo i naše prebivalište pa je zato bilo prikladno da ga spasimo kako bismo se mogli iznova nastaniti u njemu. Da bih ga spasio, dao sam sva moguća i zamisliva sredstva: izložio sam vlastiti Život da ga učvrstim, iznova sam ga sazidao, prolio sam svu svoju Krv da ga operem od nečistoće, svojom smrću dao sam mu život i tako ga učinio dostojnim da iznova kao stanovnika primi Onoga koji ga je stvorio.

Dakle, budući da sam dao sva sredstva za spasenje našega prebivališta, za nas je bilo dolično spasiti i Kralja koji se u njega trebao nastaniti. Samim Otkupljenjem naša je ljubav ostala na pola puta, spriječena, kao obješena i zaustavljena na svome putu. Zato će Kraljevstvo naše Volje poslužiti za spasenje onoga Fiat (Volje) koji je stvorenje odbacilo, dati mu da uđe u prebivalište, učiniti da kraljuje i vlada kao Najviši Gospodar, koji to i jest. Ne bi bilo djelo dostojno naše stvaralačke mudrosti spasiti prebivališta, a da Onaj koji se treba u njih nastaniti luta okolo, bez kraljevstva i vlasti. Spasiti prebivališta, a ne spasiti sebe i ne moći se nastaniti u spašena prebivališta bilo bi besmisleno, kao da nemamo dovoljnu moć da spasimo sami sebe, a to neće biti nikada. Ako smo imali moć spasiti svoje stvoriteljsko djelo, imat ćemo i moć spasiti svoj život u svome djelu. 

Ah, da, imat ćemo naše Kraljevstvo, učinit ćemo nečuvena čudesa da bismo ga imali! Naša će ljubav dovršiti svoj put, neće stati na pola puta, oslobodit će se okova, nastavit će svoj put izlijevajući melem na rane ljudske volje, ukrasit će božanskim uresom ova prebivališta i svojom će vladavinom pozvati našu Volju da se nastani i kraljuje, i dat će joj sva prava koja joj stvorenja duguju. Kad Kraljevstvo moje volje ne bi bilo sigurno, čemu bi vrijedilo popravljati i obnavljati prebivališta? Ah, kćeri moja, ti ne razumiješ dobro što znači ne činiti našu Volju! Na taj način uzimaju nam sva prava i guše tolike božanske živote. Naša je ljubav bila i jest tolika da u svakom činu stvorenja želimo oblikovati nas same da bismo bili ljubljeni, poznatim i da bi neprestano tekla razmjena života između stvorenja i nas. To je nemoguće učiniti bez naše Volje. Samo ona posjeduje moć i snagu da učini stvorenje prikladnim za primanje našega božanskog života i da pokrene našu Ljubav koja će nas stvarati u svakom činu stvorenja.

Znaj da nas neka neodoljiva snaga zove u svakom činu koje stvorenje vrši u Volji Božjoj. Kad bi samo znala što znači stvoriti naš život! To podrazumijeva jedan izljev ljubavi koji je tako velik da u našem zanosu ljubavi govorimo: 'Ah, stvorenje je učinilo da stvorimo naš život u njegovu činu!' Tada osjećamo jednakost ljubavi, svetosti i naše slave, i tjeskobno čekamo nastavak njegovih čina u našoj Volji kako bismo ponovili svoj život i u njegovom činu se ljubili i proslavljali. Tada postižemo pravi cilj Stvaranja – da sve služi nama, i najmanji čin stvorenja služi za ponavljanje našeg života i za izlijevanje naše ljubavi. Zato će život u našoj Volji biti sve za nas i sve za stvorenje.“

MOLITVA

Moje nježno Dijete Isuse, želim da, dok otvaraš oči na svjetlost ovoga svijeta, ugledaš kako si okružen mnoštvom svojih djela, od kojih će ti svako govoriti sa mnom: „Ljubim te, ljubim te, ljubim te! Blagoslivljam te, zahvaljujem ti, klanjam ti se!“ Sa svima njima želim utisnuti prvi poljubac na tvoje djetinje usne!

Čim si se rodio, odmah si se, dršćući, utekao naručju nebeske Mame i ona te privinula na grudi, poljubila te, zagrijala, hranila svojim mlijekom i smirila tvoj plač.

I ja se, Djetešce Isuse, želim staviti u naručje tvoje Mame, i s njezinim poljupcem položiti i svoj poljubac. Želim učiniti da moj 'ljubim te' protječe njenim djevičanskim mlijekom da te mogu hraniti svojom ljubavlju. Sve ono što ti je ona učinila, želim učiniti i ja.

Moje ljubljeno Djetešce, pogledaj, nisam sama. Sa mnom je sve: sunce da te ogrije i da ti obriše suze, i sva tvoja djela. Ti plačeš i jecaš zato što ne vidiš da si ljubljen. A ja ti svojim 'ljubim te' želim pjevati uspavanku za miran san. Tako će mi biti lakše izmoliti od tebe, kada se probudiš, Kraljevstvo tvoje Božanske Volje (usp. Pobožno hodočašće duše u djelovanje Božanske Volje, Deveti sat).