BOŽIĆNA DEVETNICA 6. DAN
Šesti dan
Šesti sat = šesto preobilje Ljubavi
Odbijena i zatočena Ljubav
„Kćeri moja, dođi, zamoli moju dragu Mamu da napravi malo mjesta u svome materinskom krilu da možeš vidjeti bolno stanje u kojemu se nalazim“.
Tako mi se pričinilo u mislima da je naša Kraljica Mama, kako bi udovoljila Isusu, napravila malo mjesta i stavila me unutra, ali je bila takva i tolika tama da ga nisam vidjela.
Samo sam osjećala njegovo disanje, a on je u mojoj nutrini nastavio govoriti: „Kćeri moja, gledaj još jedno preobilje moje Ljubavi. Ja sam Svjetlost vječna. Sunce je samo sjena moje Svjetlosti. Pogledaj dokle me dovela moja Ljubav? U kakvu li se mračnom zatvoru nalazim! Nema ni tračka svjetlosti, za mene je uvijek noć, ali noć bez zvijezda, bez odmora. Stalno sam budan, kakve li muke! Uzak zatvor, toliko da ne mogu učiniti ni najmanji pokret. Guste tmine, k tome i disanje, dišem posredstvom disanja moje Mame, oh, kako li je teško (disanje)! A zatim dodaj tmine grijeha stvorenja. Svaki je grijeh jedna noć za mene, a ujedinjeni oblikuju beskrajan bezdan tame. Kakve li muke! O preobilju moje Ljubavi, zbog koje sam se od beskrajne svjetlosti i širine zatvorio u dubinu gustih tmina i u tako uzak prostor da ne mogu slobodno ni disati. I sve to iz ljubavi prema stvorenjima!“Dok je govorio, uzdisao je i plakao, gotovo s prigušenim jecajima zbog nedostatka prostora.
Briznula sam u plač, zahvaljivala mu, suosjećala s njim, željela mu dati malo svjetla svojom ljubavlju, kako mi je on govorio... ali tko može sve izreći? Isti nutarnji glas rekao mi je: „Dosta za sada, prijeđi na sedmo preobilje moje Ljubavi“.
Iz KNJIGE NEBA, svezak 27., 22. prosinca 1929.
Luisa: Moje predanje Božanskoj Volji nastavlja se i moj se nježni Isus pokazivao kao maleno Dijete ili u mome srcu ili u krilu Nebeske Mame, ali toliko malen i s jednom čudesnom ljepotom koja je sva ljubav, lica okupana suzama, plače zato što želi biti ljubljen i jecajući govori: „Ah, zašto nisam ljubljen? Želim obnoviti u dušama svu ljubav koju sam imao u utjelovljenju, ali ne nalazim nikoga kome bih je dao. U utjelovljenju sam našao svoju Kraljicu Mamu, koja mi je davala prostora da mogu podijeliti svoju ljubav i koja je primala u svoje majčinsko Srce svu ljubav koju su stvorenja odbacivala. Ah, ona je bila čuvarica moje odbijene ljubavi, slatka drugarica u mojim mukama. Njezina goruća ljubav brisala mi je suze! Sami ne možemo učiniti najveća djela. Potrebno je barem dvoje ili troje, koji će biti čuvari i hrana samih djela, jer, bez hrane, djela ne mogu imati života, postoji opasnost da umru čim nastanu...
Poslije toga je zašutio, želio je da ga ljuljam u naručju, a zatim je dodao: „Kćeri moja, znaj da me prekomjernost moje Ljubavi dovela dotle da sam sišao s Neba na zemlju. Dovela me do jednog jako uskog i mračnog zatvora, koji je krilo moje Mame, ali moja ljubav još nije bila zadovoljna. U tome sam zatvoru oblikovao još jedan zatvor, a to je bilo moje Čovještvo, koje je zatvorilo moje Božanstvo. Prvi zatvor trajao je devet mjeseci, a drugi zatvor, onaj moga Čovještva (ljudske naravi), trajao je dobre trideset tri godine. Ali, moja se ljubav nije zaustavila. Nakon što je završio zatvor moga Čovještva, oblikovao sam još jedan zatvor – zatvor Euharistije, najmanji od svih zatvora, jedna malena Hostija u koju sam dao zatvoriti svoje Čovještvo i Božanstvo, i morao sam se zadovoljiti da budem kao mrtav, bez osjećanja, uzdaha, pokreta, pulsa, i to ne nekoliko godina, nego sve do kraja svijeta. Dakle, išao sam iz zatvora u zatvor. Ti su zatvori za mene nerazdvojni. Zato se mogu nazvati božanski Zatvorenik, nebeski Zatočenik. U prva dva zatvora, u svojoj snažnoj ljubavi pripremao sam Kraljevstvo Otkupljenja. U trećemu, zatvoru Euharistije, pripremam Kraljevstvo svoje Božanske Volje. Eto zašto sam te pozvao u zatvor tvoga ležaja, tvoje bolesničke postelje, kako bismo se zajedno, nas dvoje zatvorenika, u našoj samoći uzajamno pomagali i razumijevali, i tako pripremali Kraljevstvo moje Volje.“
MOLITVA
„Ljubljeni moj, u tvojoj Volji ono što je tvoje i moje je, sve stvoreno je moje. Sunce je moje i ja ti ga vraćam i darujem, kako bi ti sva svjetlost i toplina sunca u svakoj kaplji svjetla i topline govorile da te ljubim, da ti se klanjam, da te blagoslivljam i da te molim za sve. Zvijezde su moje, i u svaki treptaj zvijezda stavljam pečat svoga 'ljubim te beskrajno i neograničeno, za sve'. Biljke, cvijeće, voda, vatra i zrak moji su, i ja ti ih uzvraćam kako bi ti govorili, u ime svih: 'Ljubim te onom vječnom Ljubavlju kojom si nas stvorio' (usp. Svezak 14., 6. travnja 1922.).