XXI. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XXI. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

I danas mnogi kršćani sumnjaju u vjeru što im je prenesena. Sumnjaju u Boga koji im je dao dar vjere. Sumnjaju i u Mesiju u kojeg bi trebali vjerovati. Oni nalikuju Isusovim učenicima koji su njegov govor o Kruhu života smatrali neprihvatljivim.

Duh Sveti poziva nas da ponovno otkrijemo tu bliskost s Bogom Isusom. Blagovati njega i piti njega znači ući u bezuvjetno nasljedovanje osobe Isusa Krista. Petar vjerojatno nije u potpunosti razumio govor o Kruhu života; možda je i on bio zbunjen poput ostalih. Međutim, prosvijetljen Duhom Svetim, odlučio je vjerovati i osloniti se na Učiteljeve riječi. Shvatio je da je potrebno ostati uz Učitelja i potpuno mu vjerovati. U ovom dugom govoru, Isus je svojim učenicima rekao da se treba hraniti onim što je istinito i duboko. Razotkrio je licemjerje svojih slušatelja: Nije dovoljno nazivati se vjernikom... nije dovoljno moliti... nije dovoljno učiniti dobro djelo... nije dovoljno imati namjeru... nije dovoljno pretpostaviti... Put do pakla popločan je pobožnim namjerama i dobrim željama...

Tko želi slijediti Isusa, biti blizak s njim, mora blagovati njegovo tijelo, mora vjerovati u Nebo dok mu noge čvrsto stoje na zemlji. To nije "dužnost" koja nas obvezuje. To je "dužnost" koja je mogućnost. Isus nikoga ne prisiljava da ga slijedi. Isus želi da ga slijedimo u slobodi i iz ljubavi.

"Da možda i vi ne kanite otići?“ Ovo je trenutak kada bismo se trebali sjetiti svih riječi vječnog života koje smo čuli od njega. Danas Isus mene pita: želiš li i ti otići? Ako želiš, idi, ne prisiljavam te, ne ljutim se. Ako ostaješ, ostani zato što je to tvoj izbor i uvjerenje. Ako želiš ići, idi! Želiš li doista napustiti ovu krhku Crkvu koja, sada više nego ikad, treba vjerne učenike, trpeće i ustrajne u vjeri? Crkvu koja treba radnike spremne obnoviti naviještanje Evanđelja koje blijedi s našim uvelim župnim zajednicama? Želiš li doista stati na stranu onih koji misle da se kršćanstvo treba napustiti i pridružiti se onima koji kritiziraju, nimalo spremni izložiti, založiti sebe?

Neka Petrov odgovor postane naš. Ispovjedimo vjeru:

"Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga."

Usred buke ljudskih riječi, govori Isus koji je sama Božja riječ. Usred mnogih prolaznih i slabih riječi, Isusove riječi izviru iz života bez početka i vode u život bez kraja.

"I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji." U današnjem svijetu često se pretpostavlja i vidi jaz između znanja i vjerovanja, između znanosti i vjere. Apostol Isusa Krista zna i vjeruje da je Isus Mesija. Čovjekovo ispunjenje dolazi od Božjeg poslanika.

Gospodine, kome želiš da idemo? Zar bismo drugdje mogli pronaći ono što nam ti daješ? Ima li drugdje toliko spokoja, toliko istine, toliko dobra, toliko svjetla? Gdje možemo tražiti nešto ili nekoga tko je ravan Bogu? Zar je drugdje za nas dostupan udisaj Božjega daha? Nastavimo! Hranimo se tijelom i krvlju Kristovom kako bismo se preobrazili u njega i živjeli ovo naše zemaljsko hodočašće u vjeri da nas čeka vječnost ljubavi.

U odlomku od 9. kolovoza 1925. Isus kaže Luisi da su sve stvorene stvari bile samo čin Božje Volje koji ih je iznjedrio; niti se mogu kretati, niti mijenjati učinke, položaj ili službu koju je svaka od njih dobila od svog Stvoritelja. One nisu ništa drugo nego ogledala u kojima se čovjek trebao diviti odrazima osobina svog Stvoritelja: njegovoj moći i njegovoj ljepoti i - u drugim stvorenim stvarima - njegovoj dobroti, neizmjernosti i svjetlosti.

Ukratko, svaka stvorena stvar propovijeda čovjeku osobine Stvoritelja. Nijemim glasovima mu govore koliko ga Bog ljubi.

S druge strane, u stvaranju čovjeka nije bila prisutna samo Božja Volja, već je iz Božje nutrine izišla emanacija – dio njega samog.  Bog je dio sebe, svoga duha, udahnuo u čovjeka. Zato je čovjek stvoren sa slobodnom voljom – da uvijek raste u ljepoti, mudrosti i kreposti. Na sliku Boga, mogao je umnožiti svoja dobra i milosti.

Kad bi sunce imalo slobodnu volju i moglo stvoriti dva sunca od jednog, od dva sunca četiri sunca, kakvu bi slavu, kakvu čast time dalo svom Stvoritelju, i koliku li bi slavu i sebi priskrbilo!? Ipak, ono što stvorene stvari ne mogu učiniti, jer nemaju slobodnu volju i jer su stvorene da služe čovjeku, čovjek može učiniti, jer je on stvoren da služi Bogu. Tako, sva je Božja ljubav bila usredotočena na čovjeka. Bog je stavio cijelo stvorenje na raspolaganje čovjeku, uredio je sve oko čovjeka – da bi čovjek mogao koristiti njegova djela kao mnoge stube i putove kako bi došao do Boga, upoznao ga i ljubio.

Međutim, koliko li trpi Stvoritelj kad vidi čovjeka ispod stvari stvorenih da mu služe! Kakva je bol vidjeti njegovu lijepu dušu, koju je Bog stvorio, kako je grijehom pretvorena u rugobu - ne samo da nije narasla u dobru, nego je postala užasna oku Oca?

Ipak, kao da sve što je stvorio za čovjeka nije bilo dovoljno Božjoj ljubavi. Kako bi sačuvao dar slobodne volje, Bog daje najveći dar, nadmašio je sve druge darove: daje čovjeku svoju Volju, kao čuvara, kao protuotrov, kao prethodnicu i pomoć za njegovu slobodnu volju. Tako se Božja Volja stavila na raspolaganje čovjeku, da mu pruži pomoć, bude pomoćnica u svakoj potrebi. Božja Volja mu je dana kao primarni život i kao prvi čin svih njegovih djela. Budući je trebao rasti u milosti i ljepoti, trebala mu je Vrhovna Volja, koja ne samo da bi bila u društvu s njegovom ljudskom voljom, nego bi je i zamijenila u djelovanju stvorenja.

Čovjek je i taj veliki dar prezreo i nije ga htio upoznati.

 Vidimo kako Božja Volja ulazi u primarni život stvorenja - dok god održava svoj prvi čin, svoj život, stvorenje uvijek raste u milosti, svjetlu i ljepoti. Ono čuva vezu prvog čina svog stvaranja, a Bog prima slavu svih stvorenih stvari, jer one služe Njegovoj Volji koja djeluje u stvorenju – jedinom cilju cijelog Stvaranja. 

Neka nam Božja Volja bude više od života i prvi čin svih naših djela.
don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)