XX. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XX. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

U odlomku iz današnjeg evanđelja (Iv 6,41-51) nastavlja se Isusovo učenje, upućeno onima koji su ga slijedili u Kafarnaumu, nakon što su svjedočili čudu umnažanja kruhova i riba. I danas se ponavlja kao i prošle nedjelje, istina koju je Isus objavio o sebi: "Ja sam kruh koji je sišao s neba". Njegovi slušatelji ostaju zbunjeni i pitaju se: "Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: Sišao sam s neba?" Ali Isus ponovno naglašava: "Tko vjeruje ima život vječni. Ja sam kruh života, kruh  živi koji je s neba sišao . Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke."

Već je jasno – a kasnije će biti još jasnije – da se ovdje misli na Euharistiju. Da bi objasnio njezino značenje, Isus uspoređuje sebe s onim što su Židovi nazivali kruhom s neba, manom koja je u pustinji hranila njihove pretke, oslobođene iz egipatskog ropstva: „Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba, da tko od njega jede, ne umre.“ Isus time uspostavlja paralelu između "kruha s neba" iz Starog zavjeta i onog iz Novog zavjeta: paralelu u kojoj staro najavljuje novo, a u novom pronalazi svoje potpuno značenje, svoje ispunjenje i savršenstvo.

Najava Euharistije u Starom zavjetu također se može naći u događaju iz današnjeg prvog čitanja (1 Kr 19,4-8). Riječ je o proroku Iliji, koji je živio u starom otpadničkom kraljevstvu Izraela, uhvaćen u trenutku malodušnosti: nakon mnogih borbi, rizika i nezaboravnih pothvata kako bi vratio Bogu buntovni narod, Ilija uviđa svoj neuspjeh: svi radije slijede lažne, ali lake i udobne poganske bogove. Tada prorok odlazi i ulazi u pustinju, legne pod jedan grm i moli Boga da umre. No Bog intervenira, šaljući mu kruh i vodu s naredbom da nastavi put koji će ga dovesti do izravnog susreta s njim.

Ilijina malodušnost odražava nešto što prije ili kasnije mnogi osjete: razočaranje, nepovjerenje, gorčinu, svijest o vlastitim ograničenjima, želju da odustanu u toj beskrajnoj borbi koja ponekad nalikuje nizu teških dana ljudskog života. Ali kad se to dogodi, to je zato što se zaboravi na Božju pomoć: njegovu Riječ, njegova obećanja, sigurnost da je uvijek sa svojima i da im nudi istinski "kruh s neba" kao potporu.

Ilija je, poput Židova s manom, poput mnoštva za koje je Isus umnožio kruhove i ribe, dobio materijalnu hranu, darovanu u specifičnim okolnostima. Ali koliko je veća duhovna hrana! A ipak ona nije privilegij nekolicine: dostupna je svima koji je žele primiti, i ne samo jednom, već uvijek, koliko god dugo trajalo putovanje do cilja.

Euharistija je također neophodna podrška za ostvarenje idealnog kršćanskog portreta koji apostol Pavao iznosi u korist kršćana u Efezu i svih drugih, kako tada tako i danas (drugo čitanje, Ef 4,30-5,2). Kaže ovako: Braćo, „ne žalostite Duha Svetoga... Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.“

Apostolov je portret dvojak: prvo opisuje kakav kršćanin ne smije biti, kako ne bi žalostio Gospodina (kakva motivacija!). A zatim govori pozitivno, kakav kršćanin treba biti, sugerirajući kako živjeti u ljubavi, oponašajući Kristovu ljubav prema nama. Nema se što dodati.

U odlomku od 2. studenog 1926., dok je Luisa pratila u Božjoj Volji ono što je Isus učinio u Otkupljenju, sam joj Isus objašnjava kako je njegovo djelovanje na zemlji služilo kao lijek i hrana bolesnima, slijepima, nijemima, svim vrstama bolesnika, i kako, budući da su bili bolesni, nisu mogli u potpunosti okusiti ni primiti svu snagu koju sadrže svi melemi koje je Isus donio za njihovo dobro.

Ali Euharistijski sakrament, koji je Isus ostavio kao hranu za davanje savršenog zdravlja, mnogi primaju više puta ali ipak ostaju uvijek bolesni. Koliko iskvarenih nepca (uzvikuje Isus), koliko želudaca koji ne mogu probaviti, koje im onemogućuju da osjete okus nebeske hrane, i ne probavljaju svu snagu Sakramentalnog Života, te stoga ostaju bolesni i, budući da su tjelesni udovi zaraženi bolešću, primaju je bez apetita!

I evo, Isus toliko želi dolazak kraljevstva „Vrhovnog Fiat“, jer će tada sve što je Isus učinio dolaskom na zemlju služiti kao hrana onima koji će uživati savršeno zdravlje. Postoji razlika između bolesnika koji uzima istu hranu i nekoga tko uživa savršeno zdravlje! Bolesnik je uzima bez apetita, bez užitka, i služi mu samo da se održi na životu i da ne umre. Zdrav je uzima s apetitom i, budući da uživa u njoj, uzima je više i ostaje snažan i zdrav. Stoga će Bog biti zadovoljan vidjeti da u Kraljevstvu Božje Volje sve što je učinio neće više služiti kao hrana bolesnicima, već kao hrana djeci kraljevstva, koja će biti puna snage i savršenog zdravlja.

Štoviše, posjedujući Božju Volju, trajno će posjedovati život u sebi , kao što je posjeduju blaženi na nebu. Tako će Božja Volja biti veo koji će skrivati svoj život u njima. I budući da blaženi imaju Boga unutar sebe kao vlastiti život (jer prava sreća ima svoj početak unutar duše), sreća koju neprestano primaju od Božanstva, spaja se s unutarnjom srećom koju posjeduju, te su u potpunosti sretni. Tako će duša koja posjeduje Božju Volju uvijek imati božanski život u sebi, koji će joj služiti kao neprestana hrana. I to ne samo jednom dnevno, jer će Božja Volja više izlaziti na vidjelo, te se neće zadovoljiti time da se daje samo jednom dnevno, već će se davati neprestano, jer zna da imaju čisto nepce i snažan želudac, za okusiti i probaviti u svakom trenutku snagu, svjetlost, božanski život. I Sakramenti služe kao hrana, kao užitak, kao nova sreća životu „Vrhovnog Fiat“ koji će posjedovati.

Kraljevstvo Božje Volje bit će jeka Nebeske Domovine, u kojoj blaženi, dok posjeduju svog Boga kao vlastiti život, primaju ga i izvana. Tako unutar i izvan sebe posjeduju božanski život i primaju božanski život.

Kakva će velika sreća biti za Boga dati se kao Sakrament svojoj djeci koja žive u Božjoj Volji i pronaći u njima isti božanski život? Tada će Bog imati potpun plod Sakramentalnog Života i, dok će ga ljudi blagovati u posvećenim hostijama, neće više osjećati bol ostavljanja svoje djece bez hrane svog stalnog života, jer će Božja Volja, više od sakramentalnih prilika, održavati svoj božanski život uvijek u svom punom posjedu. U Kraljevstvu Božje Volje neće biti prekidanja nebeskih obroka niti prekidanja Pričesti, već će sve biti vječno, a sve što je Isus učinio u Otkupljenju služit će im, ne više kao lijek, već kao užitak, radost i sreća, te rastuća ljepota. Tako će trijumf „Vrhovnog Fiat“ donijeti potpuni plod Kraljevstvu Otkupljenja.

don Marco 

Udruga Luisa Piccarreta (Corato)