XIX. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XIX. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

 

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme duboke krize vjere u Isusa Krista. No, za izravan susret s Bogom, nužan je dar vjere: dar koji Bog Otac daje svima; "vrata vjere (...) uvijek su nam otvorena". Dobro znamo koliko je velik napor vjerovati. Vjerovati je oduvijek bilo teško. Vjera je teška jer vjerujemo u ono što ne poznajemo: vjerujemo u ono što ne vidimo, što ne opažamo izravno. Naime, razum nije dovoljan! Vjera je ono što je potpuno drugačije od razuma. Sveti Augustin tvrdi da postoji suglasnost između razuma i vjere te da se razum ne može uspostaviti bez svjetla vjere. No, vjera je Božji dar koji zahtijeva angažman intelekta i ljudske volje. Vjera se rađa iz Božjeg djelovanja u zajedništvu s ljudskom voljom i neodvojiva je od nje. Nitko ne vjeruje protiv svoje volje, niti itko vjeruje bez Božjeg dara vjere. Vjera se očituje u vjerniku kada on s punim pristankom prakticira sve što ga približava Volji Božjoj i provodi sve u skladu s duhom vjere.

Isus nam kaže da onaj tko ga traži i susretne u vjeri, susreće istinu, doživljava istinsku sreću i dotiče vječnost.

Sveti Pavao VI. je napisao: "Putovanje ljudske misli je velika prispodoba koja se oslanja na niže, izvanjske stvari i zadržava se na subjektivnim zadovoljstvima, oslonjena na iskustvo tijela. To je prispodoba smrti. To je potraga za propadljivom hranom. To je osvajanje kruha koji siti umiruće hodočasnike: to je doista mana, sišla s neba duha, ali nedostaje joj besmrtnost. U tom kontekstu, Euharistija je poput neočekivanog paradoksa - najavljena je s obećanjem besmrtnosti kao hrana vječnog života... Vjernik, nahranjen nebeskim kruhom, doživljava nešto novo i originalno, što u sebi ima svaku slast. I sveti Ambrozije će za taj kruh reći: 'U tebi je duhovna nebeska radost'." 

Očev poslanik se predstavlja kao kruh života: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta".

Sjećanje pamti manu u pustinji. Isus je nova "mana" koju je Otac dao narodu Novoga saveza. Pomoću ove hrane mogu se održati na svom hodočašću.

Oni koji su se hranili manom uspjeli su utažiti glad, ali su na kraju umrli. Ali oni koji jedu kruh Gospodnji, žive vječno.

Kruh koji Isus nudi svom narodu je njegovo vlastito tijelo. On daje svom narodu vlastiti život. Daje ga svom narodu i cijelom svijetu.

Isusove riječi su zaista teške za razumjeti. To su snažne izjave čak i za današnje kršćane. Zamislite kako su zvučale ušima ondašnjih prisutnih koji su znali sve o Isusu, poznavali njegovu obitelj; znali iz kojeg je sela. Zato su i “mrmljali”.

Mrmljanje je psihološki stav onih koji imaju skučena i umišljena srca i - u ovom slučaju - onih koji ne žele prihvatiti Božju logiku. To je neprijateljsko mrmljanje onih koji Bogu pokušavaju nametnuti svoje planove.

Neka nam se ne dogodi da i mi budemo kratkovidni i sitničavi te da „mrmljamo“!

Nemojmo se prepustiti "mrmljanju". Promatrajmo Isusa koji postaje kruh! On nam otvara put u vječni život; vodi nas u zajedništvo s Bogom. Promatranje ove stvarnosti je vrlo važno jer nam pomaže vjerovati u Boga, ali prije svega u činjenicu da smo u dobrim rukama. Isus želi dovesti čovjeka do susreta s Bogom, do zajedništva s njim, da postane jedno s njim kako bi živio životom koji nema kraja.

U prvom svesku svojih spisa, Luisa, neposredno prije proslave svog prvog mističnog braka (sjedinjenja s Isusovim Čovještvom), daje zanimljivo razmišljanje o učincima primanja Euharistije.

Gledajući svećenika kako slavi misu, Isus joj je dao razumjeti da u misi postoji sva dubina naše svete vjere. Misa nam govori sve i govori nam o svemu. Misa nas podsjeća na naše otkupljenje. Govori nam, korak po korak, o patnjama koje je Isus pretrpio za nas. Također nam očituje Njegovu neizmjernu ljubav, jer On se nije zadovoljio smrću na Križu, nego je želio nastaviti svoje stanje žrtve u Presvetoj Euharistiji. Misa nam također govori da će naša raspadnuta tijela, smrću pretvorena u pepeo, uskrsnuti na dan suda, zajedno s Kristom, u besmrtni i slavni život.

Isus je dao Luisi razumjeti da je najutješnija stvar za kršćanina, kao i najviša i najuzvišenija tajna naše svete vjere: Isus u Sakramentu i uskrsnuće naših tijela u slavi. To su duboka otajstva. Shvatit ćemo ih tek iza zvijezda, a Isus ih u Sakramentu čini gotovo opipljivima na različite načine. Prvo - njegovo Uskrsnuće; drugo - njegovo stanje poniženja dok biva sveden na te prilike, iako je sigurno da je Isus u kruhu i vinu prisutan, živ i stvaran. Onda, kada se te prilike konzumiraju, njegova stvarna prisutnost više ne postoji. I kad se prilike ponovno posvete, On ponovno dolazi preuzeti svoje sakramentalno stanje.

Dakle, Isus nas u Sakramentu podsjeća na uskrsnuće naših tijela u slavi. Kao što Isus, kad njegovo sakramentalno stanje prestane, prebiva u krilu Boga, svoga Oca, isto će biti i s nama – kad naši životi završe, naše duše odlaze da se nastane na Nebu, u krilu Božjem, dok naša  istrošena tijela propadaju. Međutim, čudom svemogućeg Boga, naša će tijela steći novi život, i sjedinivši se s dušom, zajedno će uživati u vječnom blaženstvu. Može li biti išta utješnije za ljudsko srce od činjenice da će ne samo duša, već i tijelo uživati u vječnim zadovoljstvima? Čini se da će se tog dana zbiti nešto poput izlaska sunca na zvjezdanom nebu.  Što će se dogoditi?

Sunce svojom neizmjernom svjetlošću upija zvijezdani sjaj i čini da zvijezde nestanu. Zvijezde ipak postoje, samo im je neprimjetan sjaj.  Sunce je Bog, a sve blažene duše su zvijezde - Bog će nas svojim neizmjernim svjetlom sve upiti u Sebe, tako ćemo postojati u Bogu i plivati u neizmjernom moru Božjem.

don Marco 

Udruga Luisa Piccarreta (Corato)