KNJIGA NEBA, 14. svezak, 8. svibnja 1922.
Boli onoga tko najviše ljubi Isusa neprestano su povezane s njegovim Srcem.
Dok
sam se nalazila u svom uobičajenom stanju, blagoslovljeni Isus bi se jedva
pokazivao, poput bljeska koji izmiče - sad bi pokazao sjenu svoje svjetlosti,
sad svoju ruku. Osjećala sam neopisivu bol; a on je, milujući mi lice svojom
rukom, rekao: "Jadna kćeri, koliko patiš." I odmah bi se povukao.
Razmišljala
sam: 'Isus mi je mnogo puta rekao da me jako voli i jako pati kad me vidi da
trpim zbog njegove odsutnosti. Tko zna koliko sada pati videći me skamenjenu od
boli zbog njegove odsutnosti? Stoga da ga ne bih toliko mučila, želim prikupiti
snagu, pokušavajući biti sretnija, manje potištena, pažljivija u održavanju
svog leta, svog stava u Njegovoj Volji, kako bih mu donijela svoj poljubac - ne
gorak, već miroljubiv i zadovoljan, koji ga neće rastužiti, već utješiti.
Dok
sam razmišljala o tome, izašao je iz moje nutrine, sav ožalošćen i sa Srcem
punim rana. U središtu Srca mogla se vidjeti rana iz koje je izlazio plamičak.
Rekao mi je: "Kćeri moja, zaista, kada vidim kako patiš jer si lišena moje
prisutnosti, osjećam sve veću bol. Ta tvoja bol, koja proizlazi iz moje
odsutnosti, zapravo je izravan rezultat ljubavi koju osjećaš prema meni. Stoga, ako si ogorčena, potištena, tvoj otkucaj srca odzvanja u mom Srcu i
osjećam tvoju gorčinu i tjeskobu. Oh! Kad bi znala koliko patim kada ti patiš
zbog mene, uvijek bi bila oprezna, pažljiva, da me ne bi dodatno rastužila. To
su boli onoga koji me najviše ljubi, koje su neprestano povezane s mojim Srcem.
Vidi, rana koju vidiš u središtu mog Srca, iz koje izlazi mali plamen, upravo
je tvoja. No, utješi se, ako mi zadaje najveću bol, daje mi i najveću ljubav.
Ti pak ostani mirna, a ja ću nastaviti vršiti svoju pravdu. Ali ne napuštam te,
često ću se vraćati pa makar i kao bljesak, neću prestati dolaziti ti u ove
male posjete."