KNJIGA NEBA, 14. svezak, 12. svibnja 1922.

 

Svetost u Božjoj Volji: ne činiti ništa svoje, već činiti što Bog čini.

Razmišljala sam, sama: 'Tko zna čime sam Ga uvrijedila da mi moj slatki Isus ne dolazi? Kako je moguće da dobrota njegova Presvetog Srca, koja se lako izlijeva prema onima koji ga ljube, odolijeva tolikim mojim pozivima?' Dok sam razmišljala o tome i drugim stvarima, izašao je iz moje nutrine i prekrio me plaštem blistave svjetlosti tako da nisam vidjela ništa drugo doli svjetlosti. Rekao mi je: "Kćeri moja, čega se bojiš? Vidi, kako bih te zaštitio i obranio, obavio sam te ovim plaštem svjetlosti, tako da ti nijedno stvorenje niti išta drugo ne može nauditi. A osim toga, zašto želiš gubiti vrijeme razmišljajući jesi li me uvrijedila? Za one koji žive u mojoj Volji, otrov grijeha ne ulazi. I tvoj bi te Isus ošinuo gromom da te vidi i s najmanjim mrljama grijeha. Izbacio bih te iz kruga moje Volje te bi odmah izgubila sposobnost djelovanja u mojoj Volji.

O, kćeri moja, svetost u mojoj Volji još nije poznata. Svaka vrsta svetosti ima svoje posebno obilježje. Mnogi su iznenađeni kad čuju da često dolazim k tebi, jer to nije bio moj običaj s drugim dušama. Svetost u mojoj Volji nerazdvojiva je od mene, i kako bih dušu uzdigao na božansku razinu, moram je držati, ili sjedinjenju s mojim Čovještvom, ili u svjetlu svog Božanstva. U suprotnom, kako bi duša mogla zadržati sposobnost djelovanja u mojoj Volji, ako moje i njeno djelovanje nisu jedno? Dakle, duša koja živi u mojoj Volji sudjeluje u svim mojim svojstvima, i zajedno sa mnom sudjeluje u svakom mom činu. Stoga mora sudjelovati sa mnom i u djelima pravde. Zbog toga, kad želim kazniti, skrivam ti svoje Čovještvo, koja je dostupnije ljudskoj naravi; i ti, u odrazu moga Čovještva, osjećaš ljubav i suosjećanje koje imam prema dušama, i otimaš mi bičeve kojima ih želim udariti. Zatim, kada me stvorenja prisile da ih udarim, sakrivajući ti svoje Čovještvo, uzdižem te u svjetlost svog Božanstva, koja te upija i usrećuje, tako da ne osjećaš odjeke mojeg Čovještva, i Ja, ostajući slobodan, udaram stvorenja. Dakle, bilo da ti očitujem svoje Čovještvo dopuštajući ti da zajedno sa mnom sudjeluješ u djelima milosrđa prema stvorenjima, ili te upijam u svjetlost svog Božanstva dopuštajući ti da sudjeluješ u djelima pravde- uvijek si sa mnom. Štoviše, kada te upijam u svjetlost svog Božanstva, dajem ti veću milost, a  ti, ne vidjevši moje Čovještvo, jadikuješ i žališ se da te lišavam sebe i ne cijeniš milost koju primaš."

Čuvši da sudjelujem u djelima pravde, uplašeno sam rekla: "Dakle, ljubavi moja, sada, kada udaraš stvorenja, rušeći im domove, jesam li zajedno s tobom u tome? Ne, ne, neka me Nebo sačuva od toga da dodirnem svoju braću! Kada ih želiš udariti, smanjit ću se u tvojoj Volji, neću se širiti u Njoj, kako ne bih sudjelovala u onome što činiš. U svemu želim činiti što i ti, ali u ovome - udariti stvorenja - nikada." A Isus: "Zašto se bojiš? U mojoj Volji ne možeš izbjeći činiti što ja činim. To je prirodna stvar, i upravo je to svetost u mojoj Volji: ništa svoje ne činiti, već činiti što Bog čini. A osim toga, moja Pravda je svetost i ljubav, i ona uravnotežuje božanska prava. Da nemam Pravdu, mom Božanstvu bi nedostajala punina savršenstva. Stoga, ako želiš živjeti u mojoj Volji, a ne želiš sudjelovati u djelima Pravde, svetost u mojoj Volji ne bi bila potpuna. To su dvije vode spojene zajedno - jedna je prisiljena činiti ono što čini druga. No ako su razdvojene, svaka slijedi svoj tok. Na isti način, moja Volja i tvoja su dvije vode pomiješane zajedno, i što jedna čini, mora činiti i druga. Stoga, želim te uvijek u svojoj Volji."

Tako sam se potpuno prepustila njegovoj Volji, ali u sebi sam osjetila veliku odbojnost prema Pravdi; i moj slatki Isus, vrativši se, rekao mi je: "Kad bi znala koliko mi je teško koristiti Pravdu i koliko volim stvorenja! Cijelo Stvorenje je za mene poput tijela duši, poput kore voću. Ja sam u neposrednom i neprekidnom odnosu s čovjekom, ali stvorene stvari me skrivaju, baš kao što tijelo skriva dušu. Ali da nema duše, tijelo ne bi imalo život. Na isti način, kad bih se povukao iz stvorenih stvari, sve bi ostalo bez života. Dakle, u svim stvorenim stvarima posjećujem čovjeka, dodirujem ga i dajem mu život. Skriven sam u vatri i posjećujem ga svojom toplinom; ako ne bih bio tamo, vatra ne bi imala topline - to bi bila naslikana vatra i bez života. Ali dok ga posjećujem u vatri, on me ne prepoznaje niti mi uzvraća pozdrav. Skriven sam u vodi i posjećujem ga gasivši mu žeđ; ako ne bih bio tamo, voda ne bi gasila žeđ - to bi bila mrtva voda. Ali dok ga posjećujem, prolazi pored mene bez da mi se pokloni. Skriven sam u hrani i posjećujem ga dajući mu hranjive tvari, snagu i okus; ako ne bih bio tamo, čovjek bi ostao gladan iako jede. No nezahvalan, dok se hrani sa mnom, okreće mi leđa. Skriven sam u suncu i posjećujem ga svojom svjetlošću, gotovo svakog trenutka; ali nezahvalan, uzvraća mi neprestanim uvredama. Posjećujem ga u svemu: u zraku koji diše, u cvijetu koji miriše, u povjetarcu koji osvježava, u gromu koji udara - u svemu. Moje posjete su brojne. Vidiš li koliko ga volim? A ti, živeći u mojoj Volji, zajedno sa mnom posjećuješ čovjeka i daješ mu život. Stoga, ne boj se ako ponekad sudjeluješ u Pravdi."