KNJIGA NEBA, 14. svezak, 1. travnja 1922.
Bol zbog Isusove odsutnosti nadmašuje svaku
bol. Najponižavajući trenutak u Isusovoj Muci bio je biti odjeven i tretiran
kao luđak. Svaka bol koju je Isus pretrpio nije bila ništa drugo doli odjek
kazni koje su zaslužila stvorenja.
Proživljavam vrlo gorke dane zbog odsutnosti moga slatkog
Isusa. Ako se i pojavi , to je gotovo poput bljeska koji se pojavi i nestane. Kakva bol!
Kakva muka! Moj um je bio obavijen tugom zbog pomisli da mi moj Život, moje Sve,
više nikada neće doći: "Ah! Sve je gotovo za mene. Što da činim da ga
ponovno pronađem? Kome da se obratim? Ah! Nitko nema sažaljenja prema
meni."
Dok sam tako mislila o tome i drugim stvarima, moj ljubazni Isus došao je i rekao mi : "Jadna moja kćeri, jadna moja kćeri, koliko ti patiš!
Tvoje bolno stanje nadilazi čak i stanje čistilišnih duša. Jer, ako su one bez Mene,
to je zbog grijeha kojima su one okaljane, koji im priječe da me vide. One same ne usuđuju se doći pred Mene jer pred mojom beskrajnom Svetosti nikakva mrlja ne može podnijeti moju prisutnost. Ako bih im dopustio da
budu preda mnom - to bi bila najveća muka za njih, veća od paklenih muka.
Najveća tortura koju bih mogao nanijeti duši bila bi držati je okaljanu preda
mnom. Kako je ne bih još više mučio, prvo dopuštam da se očisti, a zatim
je primim u svoju prisutnost.
Ali između mene i malene kćeri moje Volje nisu grijesi koji
mi brane da se pokažem - to je moja Pravda koja se stavlja između Mene i nje.
Stoga tvoja bol zbog toga što me ne vidiš nadmašuje sve druge boli. Jadna
kćeri, hrabro, došao je red i na tebe da podneseš istu sudbinu kao i ja. Kako su strašne boli Pravde! Mogu ih podijeliti s onima koji žive u mojoj Volji jer je potrebna božanska snaga da ih podnesu. Ali ne boj se - uskoro ću se
vratiti kao i obično. Pusti da zrake Pravde dodirnu stvorenja: moja Pravda
mora slijediti svoj tijek, nećeš moći sve to podnijeti i zatim bit ću s tobom
kao prije. No usprkos tome, neću te napustiti. Znam da ne možeš biti bez mene,
stoga ću ostati u dubini tvog srca, i zajedno ćemo zagovarati."
Potom sam nastavila sa Satima Muke i pratila svog slatkog
Isusa u trenutku kada su ga odjenuli i ponašali se prema njemu kao luđaku. Moj
um je lutao u ovom otajstvu a Isus mi je rekao: "Kćeri moja,
najponižavajući trenutak moje Muke je bio upravo ovaj: biti odjeven i tretiran
kao luđak. Postao sam igračka Židovima - njihova krpa. Moja beskrajna mudrost
nije mogla podnijeti veće poniženje. Ipak, bilo je potrebno da ja, Sin Božji,
podnesem ovu bol. Griješeći, čovjek postaje lud – nema većeg ludila od toga. I
od kralja - kakav jest - on postaje rob i igračka svojim najnižim strastima koje ga kontroliraju.
One ga sputavaju prema svojim željama, bacajući ga u blato i prekrivajući ga
najvećom prljavštinom.
O, kako je veliko ludilo grijeh! U ovom stanju čovjek nikada ne bi mogao doći
pred Vrhovno Veličanstvo. Stoga sam želio podnijeti ovu tako ponižavajuću bol
kako bih čovjeku izmolio izlazak iz tog stanja ludila, nudeći Sebe nebeskom Ocu,
trpeći muke koje je njihovo ludilo zaslužilo. Svaka bol koju sam pretrpio u
svojoj Muci bila je ništa drugo nego odjek muka koje su zaslužila stvorenja.
Taj odjek odzvanjao je nada mnom i podvrgavao me bolima, prezirima, porugama i
svim mukama."