KNJIGA NEBA, 14. svezak, 6. travnja 1922.

 

O učincima djela u Božjoj Volji. U Božjoj Volji duša se uzdiže na razinu svog Stvoritelja.

Nalazeći se u mom uobičajenom stanju, moj slatki Isus me prenio izvan mene i pokazao mi mnoštvo ljudi koji su plakali, bili beskućnici u najvećem očaju. Gradovi su se urušili, ulice su bile puste i nepogodne za život. Moglo su se vidjeti samo gomile kamenja i ruševina. Samo jedno mjesto ostalo je netaknuto od nevolje. Moj Bože, kakva bol vidjeti sve to i ostati živjeti! Pogledala sam svog slatkog Isusa, ali nije mi se smilovao da me pogleda. Umjesto toga, gorko je plakao i rekao mi: "Kćeri moja, čovjek je zaboravio Nebo zbog Zemlje. Pravedno je da mu se uzme zemaljsko, i da bude lutalica, nesposoban pronaći sklonište tako da se sjeti da postoji Nebo. Čovjek je zaboravio dušu zbog tijela. Tako je sve za tijelo: užici, udobnosti, raskoš, luksuz i slično. Duša gladuje svega lišena, a kod mnogih je mrtva - kao da je nemaju. Sada je pravedno da im se oduzme tijelo kako bi se sjetili da imaju dušu.  O, koliko je čovjek tvrdoglav! Njegova tvrdoglavost prisiljava me da ga još više udarim - jer tko zna, možda će omekšati pod udarcima." Osjećala sam kako mi se srce razdire, a On je rekao: "Ti mnogo patiš što vidiš da se svijet raspada, a voda i vatra izlaze iz svojih granica i okreću se protiv čovjeka. Zato se povucimo odavde i zajedno molimo za sudbinu čovjeka. U svojoj Volji osjetit ću kako tvoje srce kuca preko cijelog lica Zemlje dajući mi otkucaje srca za sve koji mi govore: 'Ljubav'. I dok ja udaram stvorenja, između će se staviti otkucaji tvoga srca tako da će udarci biti lakši. Dotaknuvši ih, stvorenjima mogu donijeti balzam moje i tvoje ljubavi." Ostala sam jako potresena; još više zbog toga što se moj slatki Isus, kada smo se povukli, sakrio u mojoj nutrini tako duboko da ga gotovo više nisam osjećala. Kakva bol! Kakva muka! Misao o bičevima me užasavala, njegova odsutnost nanosila mi je smrtnu bol.  U tom stanju, pokušala sam se stopiti sa svetom Voljom Božjom i rekla sam: "Ljubavi moja, u tvojoj Volji ono što je tvoje je moje - sve stvoreno je moje. Sunce je moje - a ja ti ga vraćam; u svakoj kapljici svjetlosti i topline govorim ti da te volim, obožavam, blagoslivljam, molim za sve. Zvijezde su moje, i u svakom treptaju zvijezda stavljam pečat svog "ljubim te" - neizmjerno i beskrajno -  na sve. Biljke, cvijeće, voda, vatra i zrak moji su, i dajem ih tebi kako bi ti svi oni mogli reći, u ime svih: "Ljubim te vječnom ljubavlju kojom si nas stvorio." Ako bih htjela reći sve, trajalo bi predugo. Tada mi je Isus, pokrenuvši se u mojoj nutrini, rekao: "Kćeri moja, kako su lijepe molitve i djela učinjeni u mojoj Volji - kako se stvorenje pretvara u samog Boga Stvoritelja i uzvraća  mu za ono što mu je dao.

Sve sam stvorio za čovjeka i dao mu sve kao dar! U mojoj Volji stvorenje se uzdiže k svome Bogu i Stvoritelju te ga nalazi u činu u kojem je sve stvorio da bi Mu sve darovao. Stvorenje, dršćući  pred tolikom količinom darova, i nemajući u sebi takvu stvaralačku snagu da bi moglo stvoriti toliko koliko je primilo - nudi Stvoritelju njegove vlastite stvari uzvraćajući ljubav. Sunce, zvijezde, cvijeće, vodu, vatru, zrak - dao sam ti da bih ti pokazao Svoju ljubav, i ti si ih zahvalno prihvatila stavljajući Moju ljubav da kruži, dala si mi naknadu za sve što ti dao. Dao sam ti Sunce - ti si mi dala Sunce; zvijezde, cvijeće, vodu... - sve sam ti dao, a ti si ih Meni vratila. Note Moje ljubavi ponovno su odjekivale nad svim stvorenim, i jednim glasom mi uzvraćali ljubav koja teče kroz Stvorenje.

U mojoj Volji duša se stavlja na razinu svog Stvoritelja, i u njegovoj Volji ona prima i daje. O, kakva li natjecanja između stvorenja i Stvoritelja! Kad bi svi to vidjeli, ostali bi zapanjeni što u mojoj Volji duša postaje malim bogom -  sve zahvaljujući moći moje Volje.