KNJIGA NEBA, 14. svezak, 6. travnja 1922.
O učincima
djela u Božjoj Volji. U Božjoj Volji duša se uzdiže na razinu svog Stvoritelja.
Nalazeći se u mom uobičajenom stanju, moj slatki Isus me prenio izvan mene i pokazao mi
mnoštvo ljudi koji su plakali, bili beskućnici u najvećem očaju. Gradovi su se
urušili, ulice su bile puste i nepogodne za život. Moglo su se vidjeti samo gomile
kamenja i ruševina. Samo jedno mjesto ostalo je netaknuto od nevolje. Moj Bože,
kakva bol vidjeti sve to i ostati živjeti! Pogledala sam svog slatkog Isusa, ali nije
mi se smilovao da me pogleda. Umjesto toga, gorko je plakao i rekao mi:
"Kćeri moja, čovjek je zaboravio Nebo zbog Zemlje. Pravedno je da mu se uzme
zemaljsko, i da bude lutalica, nesposoban pronaći sklonište tako da se sjeti da
postoji Nebo. Čovjek je zaboravio dušu zbog tijela. Tako je sve za tijelo: užici,
udobnosti, raskoš, luksuz i slično. Duša gladuje svega lišena, a kod mnogih je
mrtva - kao da je nemaju. Sada je pravedno da im se oduzme tijelo kako bi se
sjetili da imaju dušu. O, koliko je
čovjek tvrdoglav! Njegova tvrdoglavost prisiljava me da ga još više udarim - jer tko zna, možda će omekšati pod udarcima." Osjećala sam kako mi se srce razdire,
a On je rekao: "Ti mnogo patiš što vidiš da se svijet raspada, a voda i
vatra izlaze iz svojih granica i okreću se protiv čovjeka.
Zato se povucimo odavde i zajedno molimo za sudbinu čovjeka. U svojoj
Volji osjetit ću kako tvoje srce kuca preko cijelog lica Zemlje dajući mi
otkucaje srca za sve koji mi govore: 'Ljubav'. I dok ja udaram stvorenja, između će se staviti otkucaji tvoga srca tako da će udarci biti lakši. Dotaknuvši ih, stvorenjima mogu donijeti balzam
moje i tvoje ljubavi." Ostala sam jako potresena; još više zbog toga što
se moj slatki Isus, kada smo se povukli, sakrio u mojoj nutrini tako duboko da
ga gotovo više nisam osjećala. Kakva bol! Kakva muka! Misao o bičevima me
užasavala, njegova odsutnost nanosila mi je smrtnu bol. U tom stanju, pokušala sam se stopiti sa svetom
Voljom Božjom i rekla sam: "Ljubavi moja, u tvojoj Volji ono što je tvoje
je moje - sve stvoreno je moje. Sunce je moje - a ja ti ga vraćam; u svakoj
kapljici svjetlosti i topline govorim ti da te volim, obožavam, blagoslivljam,
molim za sve. Zvijezde su moje, i u svakom treptaju zvijezda stavljam pečat
svog "ljubim te" - neizmjerno i beskrajno - na sve. Biljke, cvijeće,
voda, vatra i zrak moji su, i dajem ih tebi kako bi ti svi oni mogli reći, u ime
svih: "Ljubim te vječnom ljubavlju kojom si nas stvorio." Ako bih
htjela reći sve, trajalo bi predugo. Tada mi je Isus, pokrenuvši se u mojoj
nutrini, rekao: "Kćeri moja, kako su lijepe molitve i djela učinjeni u
mojoj Volji - kako se stvorenje pretvara u samog Boga Stvoritelja i uzvraća mu za ono što mu je dao.
Sve sam stvorio za čovjeka i dao mu sve kao dar! U mojoj Volji stvorenje se uzdiže k svome Bogu i Stvoritelju te ga nalazi u činu u kojem je sve stvorio da bi Mu sve darovao. Stvorenje, dršćući pred tolikom količinom darova, i nemajući u
sebi takvu stvaralačku snagu da bi moglo stvoriti toliko koliko je primilo - nudi Stvoritelju njegove vlastite stvari uzvraćajući ljubav. Sunce, zvijezde, cvijeće, vodu,
vatru, zrak - dao sam ti da bih ti pokazao Svoju ljubav, i ti si ih zahvalno prihvatila
stavljajući Moju ljubav da kruži, dala si mi naknadu za sve što ti dao. Dao sam ti Sunce - ti si mi dala Sunce; zvijezde,
cvijeće, vodu... - sve sam ti dao, a ti si ih Meni vratila. Note Moje
ljubavi ponovno su odjekivale nad svim stvorenim, i jednim glasom mi uzvraćali
ljubav koja teče kroz Stvorenje.
U mojoj Volji
duša se stavlja na razinu svog Stvoritelja, i u njegovoj Volji ona prima i
daje. O, kakva li natjecanja između stvorenja i Stvoritelja! Kad bi svi to vidjeli,
ostali bi zapanjeni što u mojoj Volji duša postaje malim bogom - sve zahvaljujući moći moje Volje.