KNJIGA NEBA, 14. svezak, 3. listopada 1922.
Presveta Djevica morala je biti svjesna Isusovih unutarnjih patnji.
Nalazeći se u svom uobičajenom stanju, osjećala sam se potišteno jer blagoslovljeni Isus često dopušta da patim dok je prisutan ispovjednik. Žalila sam se i rekla Mu: "Ljubavi moja, molim Te, preklinjem Te - ne dopusti više da patim u prisustvu drugih. Neka sve bude između Tebe i mene kako bi samo Ti znao za moju patnju. O, Isuse, udovolji mi, obećaj mi da to više nećeš činiti! Štoviše, dopusti mi da patim dvostruko više i bit ću zadovoljna dokle god je sve skriveno od drugih."
Isus me prekinuo i rekao: „Kćeri moja, ne obeshrabruj se! Kada to želi Moja Volja, također bi i ti trebala popustiti. Uz to, ovo je samo jedan korak mog Života, mog skrivenog života. Moje unutarnje patnje i sve što sam činio uvijek su imale barem jednog ili dva svjedoka - s razlogom - kako bih postigao svrhu svojih patnji. Dakle, prvi promatrač bio je Moj Nebeski Otac kome ništa nije moglo izmaći, jer je On sam bio taj koji mi je nanosio patnju; On bio je pokretač i promatrač . Da moj Otac ništa nije vidio i znao, kako bih Mu mogao pružiti zadovoljštinu, dati mu slavu, nagnati Ga da se, vidjevši moje patnje, smiluje čovječanstvu? U tom slučaju, moje patnje bile bi beskorisne.
Drugo: moja Majka bila je svjedok svih patnji mog skrivenog života i to je bilo nužno. Ako sam došao s Neba na Zemlju patiti ne za sebe, nego za dobro drugih, morao sam imati barem jedno stvorenje u koje sam mogao položiti svo ono dobro koje su moje patnje sadržavale. Zbog toga su ove patnje potakle moju dragu Majku da mi zahvaljuje, hvali me, ljubi, blagoslivlja i divi se preobilju moje dobrote. Gledajući moje patnje, Ona je bila dirnuta, zanesena i ganuta. Molila me da - s obzirom na veliko dobro koje su one donijele - ne bude izuzeta od uranjanja u te iste patnje, kako bi i Ona mogla jednako tako trpjeti, kako bi mi mogla uzvratiti i biti moja savršena nasljedovateljica. Da moja Majka nije ništa vidjela, ne bih imao svoju prvu sljedbenicu, niti ikakvu zahvalu ili hvalu. Moje patnje, te dobra koja su one sadržavale ostali bi bez učinka, jer da nitko nije znao ništa o njima, ne bih mogao stvoriti prvi oslonac. Tako bi se svrha velikog dobra koje bi stvorenje trebalo primiti izgubila.
Vidiš li sada koliko je bilo potrebno da barem jedna duša bude prisutna i potpuno svjesna mojih patnji? Ako je to bilo tako za Mene, želim da bude isto i za tebe. Zato ti kažem - želim da ispovjednik djeluje zajedno sa mnom, kao promatrač i čuvar patnji koje ti nanosim, kako bi i on imao udjela u dobru koje patnje sadrže, i kako bih ga mogao imati blizu sebe, više poticati na vjeru, uliti mu svjetlost i ljubav da razumije istine koje ti objavljujem.
Čuvši to, osjećala sam se potištena više negoli ikad prije. Kada sam očekivala milosrđe, našla sam pravdu i nepopustljivog Isusa. O, Bože, kakva patnja! Tada, vidjevši me tako potištenu, dodao je: „Kćeri moja, je li to ljubav koju imaš prema meni? Vremena su tako tužna, a nevolje koje dolaze su previše zastrašujuće. A kada ne budeš mogla sama zaustaviti tijek Moje pravde, ti i ja učinit ćemo to zajedno - i ti ćeš me sama zamoliti da učinim da patiš. Stoga, pomiri se s time, i budi strpljiva. Tvoj Isus to želi i to je dovoljno.“