KNJIGA NEBA, 14. svezak, 28. srpnja 1922.

 

Sličnost duše s Isusom, ne samo u smrtima od boli, već i u onima od ljubavi.

Osjećala sam se potpuno uronjenom u Njegovu Presvetu Volju kad mi je moj slatki Isus rekao: "Kćeri moja, stopi svoj um s mojim, tako da kruži kroz sve umove stvorenja, i primi vezu sa svakom njihovom misli i zamijeni ih mislima u mojoj Volji. Tako ću primiti slavu kao da su sve misli bile na božanski način. Proširi svoju volju u Mojoj, ništa ne smije izmaći tvojoj i mojoj Volji. Moja Volja u Meni i moja Volja u tebi moraju se stopiti i biti iste i beskrajne, ali tvoja volja treba biti spremna proširiti se u Mojoj kako joj ne bi izmaklo ništa što sam stvorio.  Tako ću u svim stvarima moći čuti odjek Božanske Volje u ljudskoj volji, i u njoj stvoriti svoju sličnost.  Vidi, kćeri moja, za svako stvorenje pretrpio sam dvostruku smrt  - jednu od ljubavi i drugu od boli. Stvarajući čovjeka, stvorio sam ga kao cjelokupnost ljubavi tako da iz njega nije trebalo izaći ništa osim ljubavi: između Mene i njega  trebao je biti neprekidni tok ljubavi. Ali čovjek ne samo da me nije ljubio, već me je - nezahvalan - uvrijedio: morao sam pred mojim Božanskim Ocem nadoknaditi nedostatak ljubavi te prihvatiti smrt od ljubavi za svakoga pojedinca, te još jednu smrt: smrt od boli za uvrede."

Dok je to govorio, sav je bio u plamenu koji ga je gutao i On je umirao - za svakoga. Vidjela sam kako su svaka misao, riječ, pokret, djelo, korak… bili plamenovi koje su Ga gutali i oživljavali. Upitao me: "Ne bi li željela biti mi slična? Ne želiš li prihvatiti smrti od ljubavi, kao što si prihvatila smrti od boli?" A ja: 'Ah, moj Isuse, ne znam što mi se dogodilo! Još uvijek osjećam veliku odbojnost prema prihvaćanju smrti od boli - kako bih mogla prihvatiti one od ljubavi, koje mi se čine još težima? Drhtim na samu pomisao na to, moja siromašna narav još više se poništava – raspada se. Pomozi mi, daj mi snage, jer osjećam da dalje ne mogu nastaviti.'

A Isus je, ljubazan i odlučan, dodao: "Jadna moja kćeri, hrabro, ne boj se i ne uznemiruj se zbog odbojnosti koju osjećaš. Da bih te umirio, kažem ti da je i to sličnost sa mnom. Znaj da je i moje Čovještvo, koliko god bilo sveto i silno željno patnje, osjećalo tu odbojnost. Ali ta odbojnost nije bila moja: to su bile odbojnosti koje osjećala su stvorenja pri činjenju dobra, prihvaćajući kazne koje su zaslužili. Morao sam podnijeti te patnje kako bih stvorenjima dao sklonost prema dobru i olakšao im patnje, toliko da sam u Maslinskom vrtu povikao Ocu: 'Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!'. Misliš li da sam to bio ja? Ah, ne, varaš se! Ljubio sam patnju do ludila. Ljubio sam smrt da bih dao život svojoj djeci. Bio je to krik cijele ljudske obitelji koji je odjekivao u mom Čovještvu, i ja, vičući zajedno s njima kako bih im dao snagu, tri puta sam ponovio: 'Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!'. Govorio sam u ime svih, kao da je to moj krik, ali osjećao sam se skršen.

Stoga odbojnost koju osjećaš nije tvoja, ona je odjek moje. Da je tvoja - povukao bih se. Kćeri moja, želeći proizvesti od Mene drugu moju sliku, želim da ju prihvatiš. Ja sam želim obilježiti ove moje smrti od ljubavi u tvojoj volji, proširenoj i potrošenoj u Mojoj." Nakon tih riječi, obilježio me svojom svetom rukom i nestao. Neka sve bude na slavu Božju."