KNJIGA NEBA, 14. svezak, 26. lipnja 1922.

 

Isusova odvojenost i usamljenost među stvorenjima

Dok sam se nalazila u svom uobičajenom stanju, došao je moj uvijek ljubazni Isus. Budući da sam već nekoliko dana bila jako ukočena (toliko da se nisam mogla pomaknuti), uzeo mi je ruke u svoje i rekao: "Kćeri moja, dopusti mi da te Ja osobno oslobodim." I smjestivši se pored mene stavio je moje ruke na svoja ramena, govoreći mi: "Sada si oslobođena – privini me k sebi, jer sam došao praviti ti društvo. Pogledaj, Ja sam Bog odvojen od svojih stvorenja; živim među njima, život sam svakog njihovog djela, a oni se ponašaju kao da ne postojim. O, kako tugujem zbog svoje usamljenosti! Doživio sam istu sudbinu kao Sunce: ono svojom svjetlošću i toplinom obasjava sve, daje plodnost, čisti zemlju od brojnih nečistoća, njegova su dobra neizmjerna i velikodušno ih pruža svima. Ipak, Sunce živi visoko i uvijek je samo, a nezahvalni čovjek nikada mu ne iskazuje zahvalnost ili priznanje za sve što mu ono pruža.

I ja sam takav – sam!  Uvijek sam, iako među ljudima i svjetlost sam svake misli, zvuk svake riječi, pokretač svakog djela, korak svakog stopala i otkucaj svakog srca. No nezahvalni čovjek ostavlja me samog, ne kaže mi ni „hvala“ ni „ljubim te“.  Ostajem izoliran u umu, jer svjetlost koju im dajem koriste za sebe, pa čak i da me vrijeđaju; ostajem sam u riječima, jer zvuk koji oblikuju često puta služi da me psuju. Ostajem usamljen u djelima kojima se koriste da me ubiju; osjećam se odvojeno u koracima i u srcu koji su usmjereni samo na neposluh prema meni i ljubav prema onome što meni ne pripada. O, kako mi teško pada ova usamljenost! Ali moja je ljubav, moja velikodušnost toliko velika da poput sunca nastavljam svoj put te tražim nekoga koji bi bio spreman praviti mi društvo u tolikoj usamljenosti. Kad ga pronađem, s njim stvaram svoje vječno društvo i obasipam ga svim svojim milostima. Zato sam došao k tebi - bijah umoran od tolike usamljenosti. Nikada me nemoj ostavljati samog, kćeri moja!"