KNJIGA NEBA, 14. svezak, 23. lipnja 1922.

 

Kako su istine više od sunca. 

Razmišljala sam: 'Isus mnogo govori o svojoj Presvetoj Volji, ali izgleda da ga mnogi ne razumiju, čak ni sami ispovjednici – izgledaju sumnjičavi i pred ovako veličanstvenom svjetlosti nisu prosvijetljeni niti osjećaju privlačnost prema toj ljubaznoj Volji'. Moj uvijek ljubazni Isus reče, stavljajući mi ruku oko vrata: “Kćeri moja, nemoj se čuditi. Onaj tko nije potpuno oslobođen od svoje volje, ne može imati sigurnu spoznaju o mojoj Volji jer ljudska volja stvara oblak između moje Volje i njihove te otežava razumijevanje vrijednosti i učinaka koje moja Volja sadrži. No unatoč tome, ne mogu reći da to nije svjetlo.

Čovjek ne razumije čak ni stvari koje vidi. Tko može reći kako sam stvorio Sunce, koliko svjetla i topline sadrži? Čovjek vidi sunce, uživa u njegovim učincima, cijeli dan ga prati njegova svjetlost i toplina, no unatoč tome ne zna njegovu veličinu, količinu svjetlosti i topline koje sadrži. Ako bi netko želio uzletjeti kako bi to saznao, svjetlost bi ga zaslijepila, toplina bi ga spržila. Stoga čovjek mora držati oči spuštene i uživati u svjetlosti bez mogućnosti istraživanja, zadovoljavajući se tvrdnjom 'To je Sunce'.

Ako se ovakvo što događa sa Suncem koje je vidljivo i koje sam stvorio za prirodnu dobrobit čovjeka, još više to se odnosi na istine koje sadrže – o, koliko više svjetla i topline negoli samo Sunce; posebno one istine koje su povezane s mojom Voljom, koje u sebi nose učinke, dobra i vječne vrijednosti! Tko bi ikada mogao izmjeriti sve što Ona u sebi krije? To bi bilo kao da želi zaslijepiti sam sebe. Bolje je spustiti čelo i uživati u svjetlu koje donosi moja istina, ljubiti je i učiniti svojim ono malo svjetla koje ljudski um razumije, a ne - jer ne shvaća svu puninu svjetla - staviti je sa strane kao nešto što mu ne pripada. Iako ne shvaćaju Sunce, ljudi uživaju u njegovoj svjetlosti koliko god mogu, koriste je za rad, hodanje, gledanje. O, kako čeznu za dnevnim svjetlom kako bi im pružila društvo i živjela s njima! Ali moje istine, koje su više od svjetla i koje čine da dnevno Sunce izlazi u ljudskim umovima, nisu ni cijenjene, ni voljene, ni željene, i smatraju se bezvrijednima. Koja bol! Zato kad vidim da se moje istine stavljaju sa strane, ja ih tamo ostavim te dopuštam da nastave svoj put s dušama koje ih vole i čeznu za njima, koje koriste njihovu svjetlost kako bi oblikovale svoje živote i postale jedno s njima. Misliš li da sam sve rekao o istinama, o učincima i vrijednosti koje moja istina sadrži? O, koliko još sunaca moram podići! Ne čudi se ako ne shvatiš sve. Budi zadovoljna životom u njihovom svjetlu, i to mi je dovoljno.”