XXVI. NEDJELJA KROZ GODINU
Razmišljanje uz XXVI. nedjelju kroz godinu
Draga braćo i sestre, Fiat!
Evanđelje ove nedjelje (usp. Mk 9, 38-43, 45, 47-48) prikazuje nam jednu od onih vrlo poučnih pojedinosti iz Isusova životu s učenicima. Oni su vidjeli čovjeka koji nije pripadao skupini Isusovih sljedbenika kako izgoni zloduhe u Isusovo ime pa su mu to htjeli zabraniti. Ivan, s onim revnim zanosom tipičnim za mlade, izvještava o tome Učitelja tražeći njegovu podršku. Međutim, Isus mu odgovara suprotno od očekivanog: “Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je” (r. 39-40).
Ivan i ostali učenici se odlikuju 'zatvorenošću' prema
događaju koji se ne uklapa u njihove okvire, u predvidljivo, u ovom slučaju prema dobrom djelu osobe 'izvan' kruga sljedbenika. Isus se, s
druge strane, pokazuje vrlo slobodnim, potpuno otvoren slobodi Duha Božjega,
čije djelovanje nije ograničeno nikakvim stegama i granicama. Isus želi poučiti
svoje učenike – pa i nas danas - toj unutarnjoj slobodi.
Dobro nam je razmisliti o ovom događaju i malo preispitati
savjest. Stav je Isusovih učenika vrlo ljudski, vrlo uobičajen i možemo ga pronaći
u kršćanskim zajednicama svih vremena, a vjerojatno i u nama samima. U dobroj namjeri,
čak i revno, željeli bismo zaštititi izvornost određenog iskustva, štiteći utemeljitelja ili vođu od lažnih oponašatelja. No, istodobno postoji svojevrsni
strah od 'konkurencije' — a to je loše: strah od konkurencije — da bi netko
mogao 'prisvojiti' nove sljedbenike. Stoga nismo sposobni cijeniti dobro koje drugi čine: ne valja jer 'nije naš',
kaže se. To je oblik samodostatnosti. Štoviše, ovdje je korijen prozelitizma. A
Crkva - govorio je papa Benedikt - ne
raste prozelitizmom; raste privlačnošću, to jest raste svjedočanstvom koje
dajemo drugima snagom Duha Svetoga.
Božja neizmjerna sloboda u darivanju Sebe nama predstavlja
izazov i poticaj da promijenimo naše stavove i odnose. To je poziv koji nam Isus danas upućuje. Poziva nas da ne razmišljamo
u kategorijama 'prijatelj/neprijatelj', 'mi/oni', 'tko je unutra/tko je vani',
'moje/tvoje', nego da idemo dalje, da otvorimo svoje srce kako bismo mogli
prepoznati Božju prisutnost i djelovanje, čak i u neuobičajenim i nepredvidivim
sredinama i u ljudima koji ne pripadaju našem krugu. Radi se o tome da budemo više pozorni na izvornost dobra, lijepog i
istinitog koje se čini, nego na ime i podrijetlo onoga tko to čini. I – kao što
nam danas sugerira preostali dio današnjeg Evanđelja – umjesto da sudimo druge,
moramo preispitati sebe i 'odsjeći' bez kompromisa sve ono što može sablazniti slabije
u vjeri.
U odlomku od 14. prosinca 1912. Luisa pripovijeda da ju je Isus, došavši k njoj, vezao zlatnom niti, govoreći joj da je ne želi vezati užadima i lancima. Okovi i željezni lanci koriste se za buntovnike, ali za poučljive – za one koji ne žele drugi život osim Božje Volje i koji se hrane samo Božjom ljubavlju – dovoljna je samo nit da ih drži sjedinjenima s Bogom. Često se Gospodin čak niti ne služi tom niti. Oni su toliko uronjeni u Njega da čine jedno s Njim. Ako koristi zlatnu nit, to je gotovo da se poigra s njima. Dok je Isus vezivao Luisu, ona se našla u beskrajnom moru Volje našeg slatkog Isusa i posljedično u svim stvorenjima. Prolazila je kroz Isusov um, Isusove oči, usta, Srce, i tako kroz umove, oči i sve ostalo od stvorenja, čineći sve što je Isus činio i ostala je zadivljena kako se s Isusom obuhvaća sve - i nitko nije isključen.
Isus joj je dalje govorio da onaj tko je u Božjoj Volji obuhvaća sve, moli i daje zadovoljštinu za sve i u sebe prima ljubav koju On ima za sve. Ljubav koju Isus ima prema svima daje samo njemu. I koliko ga voli, toliko mu je i drag i lijep. Sve druge ostavlja iza sebe.
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)