XXIII. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XXIII. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

Čudo ozdravljenja gluhonijemog koje je Isus učinio daleko nadilazi samo fizičko ozdravljenje, iako je i ono važno. Ovo čudo je dar svjetla; to je poziv da izađemo iz gluhoće i tvrdoće naših srdaca kako bismo se otvorili Božjoj viziji, slušanju i prihvaćanju Njegove Riječi, koja je sam njegov Sin, Isus Krist, Otkupitelj.

Ovaj nas biblijski događaj, iz kršćanske perspektive, uči koliko je slušanje važno. Na to se također podsjeća i u obredu krštenja.

"Effata!" – uskliknuo je Učitelj nad gluhim ušima nepoznatog bolesnika.

"Effata!" – uskliknuo je svećenik nad  svakim od nas na kraju obreda krštenja. Na krsnom zdencu ovom je gestom započela naša osobna priča: ozdravili smo od gluhoće i nijemosti; uključeni smo u veliku obitelj Crkve. Postali smo slušatelji Riječi i primili dar da možemo čuti i prenositi Riječ Božju.

"Effata!" - Isus neprestano ponavlja svima, kako bismo svi mogli čuti i razgovarati s Bogom, stupiti u vezu s njime, promatrati Ga u vjeri i iskustvu te već ovdje na zemlji iskusiti zajedništvo s Ocem, u Sinu i po Duhu Svetomu. Gospodin zna da naše uši moraju biti otvorene da čuju Riječ, a naš jezik mora biti odriješen od čvora koji nas sprječava da naviještamo spasenje.

Samo u Kristu Isusu konačno su pobijeđene nutarnje gluhoće i u Njemu je izliječeno najveće čovjekovo siromaštvo: tragična samoća onoga tko živi daleko od Boga ili kao da Ga nema. Bog je, međutim, ljubav koja se daruje.

"Otvori se!" Isus želi izgovoriti svoj "Effata!",  nad svakim od nas; želi nas osloboditi svake gluhoće.

„Effata!“ je autoritativna riječ koju Isus izgovara i nad našom zatvorenošću koja nas drži gluhima i nijemima pred milošću...

Otvori se Bogu koji te poziva na puninu života u osobnom susretu s Kristom;

Otvori se Božjoj riječi u Svetom pismu;

Otvori se slušanju i prihvaćanju evanđeoskog nauka koji je izložen u Katekizmu Katoličke Crkve;

Otvori se Učiteljstvu Crkve, pape, biskupa i pastira;

Otvori se kako bi svjedočio svoju vjeru cijelim životom!

Otvori se kako bi pronašao mir, ljubav i ljepotu.

Otvori se kako bi slušao! Slušaj kako bi naviještao!

Slušati je riječ koja se u Starom zavjetu ponavlja 1100 puta. Slušati Boga koji nam govori, čak i kada naše uši fizički nisu sposobne čuti, jer On govori srcu i umu čovjeka. On želi da čovjek odluči prihvatiti njegovu Riječ i učini je životom i pravilom ponašanja.

To je čudo i to je upravo ono za što trebamo moliti Gospodina: da možemo i znamo slušati. Samo onaj tko prihvati Riječ Božju vidjet će dobro, razumjet će istinu i smisao onoga što se događa. Ako to uspijemo, postat ćemo muškarci i žene sposobni primiti, dopustiti sebi da se hranimo onime što nam je potrebno da živimo te da živimo dobro. Osim toga, to će nas osposobiti da postanemo navjestitelji, evangelizatori, svjedoci, jer konkretna i učinkovita obveza naviještanja mora pratiti slušanje.

U odlomku od 5. prosinca 1938. Isus, govoreći o ljepoti življenja u Božjoj Volji, kaže Luisi da je to dobro toliko veliko da On živo osjeća svoj život kako pulsira u duši; toliko da mu više nisu potrebne riječi da bi ga se razumjelo. Isusov dah u duši je Riječ koja prožima čitavo ljudsko biće i pretvara ga u njegovu Riječ. Stvorenje govori umom, djelima, koracima – a snaga Božje stvaralačke Riječi prožima ga do te mjere da se osjeća u najintimnijim vlaknima njezina srca. Isus mijenja stvorenje u svoju vlastitu Riječ. Božja Riječ postaje njezina priroda. Ne raditi ono što Bog kaže i želi, bilo bi kao da idemo protiv sebe. To ne može biti.

Za onoga tko živi u Božjoj Volji, Isus je Riječ u disanju, pokretu, inteligenciji, pogledu, u svemu; do te mjere da, iako se (duša) osjeća stopljenom i natopljenom Božjom Riječi, ne čuvši zvuk Božjeg glasa, ona je iznenađena i kaže: ' Osjećam svoju narav promijenjenu u njegovu Riječ, a ne znam kada mi je progovorio. ' A Isus joj kaže: ' Zar ne znaš da sam Ja Riječ u svakom trenutku? I premda ne slušaš, Ja govorim, znajući da ćeš, kada uđeš u dubinu svoje duše, pronaći i uzeti dar moje Riječi.' Božje riječi ne bježe, već ostaju i preobražavaju ljudsku narav u sebe.

Postoji takvo jedinstvo i preobrazba da se Bog i oni koji žive u Božjoj Volji razumiju bez govora - govore bez riječi. To je najveći dar koji Bog daje stvorenju: govoriti dahom, pokretom. Duša koja živi u Božjoj Volji toliko je poistovjećena s Bogom da On koristi iste manire s njom koje koristi i s Božanskim Osobama.