XXV. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XXV. nedjelju kroz godinu

Mjerilo za određivanje tko je najveći

Predraga braćo i sestre, Fiat!

Čuli smo prošle nedjelje: Isus je nazvao apostola Petra "sotonom" jer umjesto da "razmišlja po Božjem", Petar je slijedio vlastite ljudske računice. No, to nije bilo dovoljno: u današnjem evanđelju (Mk 9,30-37) ponovno susrećemo Isusa kako poučava apostole, posebno ih pripremajući za nadolazeće događaje, tako različite od onoga što su oni očekivali od Mesije. Isus ponavlja: "Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati."

Ova najava njegove Pashe suprotstavlja se gruboj ljudskosti onih koje je on sam izabrao za svoje najbliže suradnike. Oni su tvrdoglavo navezani za tadašnju uvriježenu predodžbu političkog Mesije, koji će, istjeravši rimske okupatore, obnoviti drevno kraljevstvo Izraela, neovisno i slavno poput Davidovog i Salomonovog. Ta je perspektiva toliko ukorijenjena da, umjesto da pažljivo slušaju Mesijine riječi, oni među sobom raspravljaju o tome tko je najveći i tko će imati najvažnije mjesto u zemaljskom kraljevstvu za koje vjeruju da ga Mesija dolazi uspostaviti.

Na takvu uskogrudnost mi bismo možda reagirali oštrim riječima. Umjesto toga, Isus strpljivo ponovno objašnjava, i kao što su to činili drevni proroci, prati svoje riječi znakovitom gestom: grli dijete i poziva ih da učine isto iz ljubavi prema njemu. U to vrijeme djeca nisu imala pravnu ni društvenu važnost; stoga dijete postaje simbol marginaliziranih, mnogih koji "ne znače ništa". U tom djetetu, Isus grli sve njih i poziva svoje sljedbenike da čine isto.

Kakva promjena perspektive! Najveći je onaj tko u svoj um i srce prima one koji ne uživaju povlastice, one koji su u društvu jedan ili više koraka iza drugih, koji zaostaju po važnosti. U novom svijetu koji Isus uspostavlja, vrijednost se osobe ne mjeri njenom moći, novcem ili uspjehom, već spremnošću i predanošću pravednosti, da bi olakšao uvjete onih čije su okolnosti manje sretne...

Tako je postupao Isus, a nakon njega i mnoštvo muškaraca i žena koji su ga nastojali nasljedovati. Zahvaljujući njihovoj predanosti, ovo je revolucionarno načelo promijenilo svijet u dvije tisuće godina. Danas svi, barem formalno, a ne samo kršćani, osuđuju određene stavove i životne kriterije koji su nekoć smatrani normalnima (diskriminacija žena, zlostavljanje djece, ropstvo, despotizam itd.). Danas svi, barem riječima, priznaju da je glad u svijetu rezultat nepravde koju treba ispraviti te je neupitno da oni koji su na vlasti ne bi trebali raditi za vlastitu korist, već za opće dobro. Ukratko, nad drevnim kriterijem iskorištavanja drugih za vlastitu korist (ili, u najboljem slučaju, ravnodušnosti prema stanju drugih) danas prevladava čisto kršćanski kriterij služenja. Pobjeđuje u zakonodavnim odredbama i javnim izjavama; međutim, ako pogledamo stvarnost, iz nje na nas vreba tjeskoba zbog spoznaje raskoraka između načela i stvarnih djela.

Iz toga proizlazi obveza svakog pojedinca koji želi biti pravi čovjek, da svoje ponašanje uskladi s načelima koje pošteni razum prepoznaje kao pravedne. To vrijedi prije svega za Crkvu koja je oduvijek prepoznavala autoritet kroz služenje (njezin najviši autoritet, Papa, službeno nosi naslov "sluga slugu Božjih") i predviđa osobe posebno zadužene za tu svrhu (iako još malo poznati, među nama su trajni đakoni, a specifična zadaća đakona je upravo služenje). Međutim, ta obveza vrijedi i za druge kršćane, za sve krštene ako se žele smatrati sljedbenicima Sina Božjega, koji je, kako je i sam rekao, došao među nas (Mk 10,45), ne da bude služen, nego da služi. I to do te mjere da je dao svoj život.

U odlomku od 10. studenoga 1929.g. Isus govori Luisi da u Božji Fiat ulaze samo maleni kako bi živjeli u njegovom Svjetlu. Svakim djelom koje ti maleni učine u Božjoj Volji, oni guše svoju vlastitu volju. Zadaju ljudskoj volji smetni udarac svojim djelima jer u Volji Božjoj nema mjesta niti prostora za njezino djelovanje. Ljudska volja nema ni razuma, niti prava, ona gubi svoju vrijednost pred Voljom i Božjim razumom i pravom. Između Božje i ljudske volje događa se kao što bi se moglo dogoditi malenom dječaku koji sam po sebi misli da može nešto reći ili učiniti, ali ako ga se stavi uz nekoga tko posjeduje svo znanje i vještinu umjetničkog stvaranja, jadni mališan gubi svoju vrijednost, ostaje nijem i nesposoban bilo što učiniti te biva fasciniran i očaran divnim govorom i prekrasnim djelovanjem znanstvenika. Tako se događa ovo: mališan se bez velikoga osjeća važnim, ali pred velikim se osjeća manjim nego što jest. Upravo tako je biti pred uzvišenošću i neizmjernošću Božje Volje.

Svaki put kad duša djeluje u Božjoj Volji, ona se prazni od svoje volje i otvara mnoga vrata kroz koja ulazi Božja Volja. To je kao kuća koja može imati sunce u sebi: što više vrata ima, to više zraka svjetlosti prolazi kroz svaka vrata. Ili kao komad metala s rupama, postavljen prema suncu: što više rupa ima, to je svaka rupica više ispunjena svjetlom i propušta zrake svjetlosti. Takva je duša; što više djela učini u Božjoj Volji, to joj više ulaza daje, tako da cijela postane ispunjena svjetlom Božanskog Fiat-a."

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)