KNJIGA NEBA, 13. svezak, 20. lipnja 1921.
Duše koje žive u Božjoj Volji nalik su suncima.
Dok sam bila u svome uobičajenom stanju, došao je moj uvijek
ljubljeni Isus, veličanstven i pun ljubavi. Uzeo je moju desnu ruku u svoju,
približio se mome srcu i poljubio ga; zatim je objema rukama obuhvatio moju
glavu i držao ih neko vrijeme na njoj. Tko može reći što mi je sve ulijevao?
Samo On može reći što mi je prenio.
Potom mi reče: “Kćeri moje Volje, moja te Volja ispunjava; i
kako bih sačuvao ovu svoju Volju u tebi, sam Sebe postavio sam kao čuvara
vlastite Volje. Dar koji sam ti dao toliko je velik da ga ne želim ostaviti na
milost i nemilost tebi jer ga ne bi dovoljno pažljivo čuvala. Stoga neću biti
samo njegov branitelj, nego ću ti pomoći da ga proneseš tako da se svugdje vidi
trag moje Volje.
Zatim doda: “Onaj tko živi u mojoj Volji mora biti poput
središta svega. Pogledaj sunce gore na nebu: vidi se središte njegove
svjetlosti i njegov krug, ali svjetlost i toplina koje širi dodiruju i
ispunjavaju cijelu zemlju postajući život i svjetlost cijele prirode. Tako
treba živjeti onaj koji živi u mojoj Volji, kao da je okružen u mojemu središtu
koje je život svega. Te duše nadmašuju sunce – one su svjetlost, toplina i izvor svih dobara. Zato se oni koji ne žive potpuno u
mojoj Volji mogu nazivati biljkama, cvijećem i drvećem koje prima svjetlost,
toplinu i plodnost od ovih sunca. Živeći dolje, mogu rasti i nestajati,
izloženi vjetrovima, mrazu i olujama. Naprotiv, onaj tko živi u mojoj Volji,
poput sunca ima nadmoć nad svime - on pobjeđuje sve. I
dok dotiče sve i postaje život svega, sam ostaje nedodirljiv jer ga nitko ne
može dosegnuti."