KNJIGA NEBA, 15. svezak, 8. prosinca 1922.
Čudo
Bezgrešnog Začeća. Što je Blažena Djevica činila od prvog trenutka svog
postojanja.
Pišem samo po
nalogu i sve prinosim mom slatkom Isusu, sjedinjujući se s Njegovom žrtvom
poslušnosti, kako bih zadobila milost i snagu pisati kako On želi. A sada, o
moj Isuse, daj mi svoju svetu ruku i svjetlo Tvoga uma, te piši zajedno sa
mnom.
Razmišljala
sam o velikom čudu Bezgrešnog Začeća moje Kraljice i nebeske Majke, i u svojoj
nutrini čula sam sljedeće riječi:
„Kćeri moja, Bezgrešno Začeće moje ljubljene Majke bilo
je čudesno i zadivljujuće u svakom pogledu, toliko da su Nebo i zemlja ostali
zadivljeni slaveći. Sve tri božanske Osobe natjecale su se međusobno: Otac je
otvorio ogromno More Moći; Ja, Sin, beskrajno More Mudrosti, a Duh Sveti, neizmjerno
More Vječne Ljubavi. Sva tri mora spojila su se u jedno i u sredini tog mora oblikovalo
se Začeće ove Djevice, izabrane među izabranima. Uistinu, Božanstvo je pružilo sve
potrebno za ovo Začeće, i nije bilo samo središte života ovog čudesnog i
jedinstvenog stvorenja, već je more bilo oko nje, ne samo da je brani od svega
što bi je moglo oskvrnuti, već da joj u svakom trenutku daje nove ljepote i
milosti, moć, mudrost, ljubav, povlastice i sve ostalo. Tako je njena mala
narav bila začeta u središtu ovog mora; oblikovana je i rasla pod utjecajem
ovih božanskih valova. Čim je ovo plemenito i jedinstveno biće bilo oblikovano,
Božanstvo nije htjelo čekati kao što to obično čini s drugim stvorenjima, već
je željelo njezine zagrljaje, poljupce i
uzvrat ljubavi te uživati u njenim nevinim osmijesima. Stoga, čim je bila
začeta, dao sam joj razum, obdario je svim znanjem i pokazao joj Naše radosti i
boli koje se tiču Stvaranja. Čak bi iz
krila svoje majke dolazila na Nebo, pred Naše Prijestolje, dati nam svoje
zagrljaje, uzvrat svoje ljubavi, svoje nježne poljupce, a dok se bacala u Naše
naručje, osmjehivala bi Nam se s takvom ljubaznošću i zahvalnošću, izmamivši Naše
osmijehe.
O, kako je
bilo lijepo vidjeti ovo nevino i povlašteno stvorenje obogaćeno svim božanskim osobinama
kako dolazi među Nas puna ljubavi, povjerenja i bez straha. Uistinu, samo
grijeh razdvaja Stvoritelja i stvorenje, prekida ljubav, gubi povjerenje i ulijeva
strah. Dolazila je među Nas kao Kraljica koja je s ljubavlju koju smo joj Mi
dali vladala nad Nama, privlačila nas, razveseljavala i otimala još više Naše
ljubavi. A Mi, Mi smo je pustili da to čini, radujući se ljubavi kojom Nas je
opčinila, postavivši je Kraljicom Neba i zemlje. Nebo i zemlja klicali su i
slavili zajedno s Nama jer su imali svoju Kraljicu nakon toliko stoljeća. Sunce
se osmjehivalo svojom svjetlošću, smatrajući se blagoslovljenim što može
služiti svojoj Kraljici dajući joj svjetlo. Nebo, zvijezde i cijeli svemir
osmjehivali su se radosno u veselju jer su trebali razveseljavati svoju
Kraljicu pokazujući joj harmoniju sfera i svu njihovu ljepotu. Smiješile su se
biljke koje su trebali hraniti svoju Kraljicu, a također se i zemlja smiješila,
osjećajući se počašćenom što treba pružiti dom svojoj Carici i što će Ona
koračati po njoj. Samo je pakao plakao i osjećao kako gubi snagu zbog vladavine
ove Uzvišene Gospođe.
No, znaš li
koji je bio prvi čin ovog Nebeskog Stvorenja kad se prvi put našla pred Našim Prijestoljem?
Prepoznala je činjenicu da sve čovjekovo zlo proizlazi iz loma između njegove volje i Volje
Njegovog Stvoritelja. Zadrhtala je i bez oklijevanja privezala svoju volju uz
podnožje Mog Prijestolja, ne želeći je čak ni poznavati. A Moja Volja se vezala
uz Nju i postala središtem njezinog života. Tako su se između Nje i Nas
otvorile sve veze, svi odnosi i sve vrste komunikacija i nije bilo tajne koju
joj nismo povjerili. Položiti svoju volju pred Naše noge - bio je to njezin
najljepši, najveći i najhrabriji čin. I Mi, kao očarani, učinili smo je Kraljicom
svih stvorenja. Vidiš li, dakle, što znači vezati se uz Moju Volju i ne poznavati
vlastitu?
Njezin drugi
čin bio je ponuditi sebe za bilo koju žrtvu iz ljubavi prema Nama. Njezin treći
čin bio je iskazati nam čast i slavu sveg Stvorenja koje nam je čovjek oduzeo
čineći svoju volju. Već od majčine utrobe plakala je iz ljubavi prema Nama,
gledajući Nas tako uvrijeđene i plakala od boli zbog grešnog čovjeka. Oh, kako
su Nas te nevine suze ganule i požurivale dugo očekivano Otkupljenje! Ova Kraljica
je vladala nad Nama, vezivala Nas i izmolila od Nas beskrajne milosti. Toliko Nas
je molila da budemo skloni čovječanstvu da nismo mogli, niti znali odbiti njene
opetovane molbe. No, otkud je imala toliku moć i utjecaj na samo Božanstvo? Ah!
Razumjela si: to je bila moć Naše Volje koja je djelovala u Njoj. I dok
je (Božja Volja, op.prev.) vladala njome, postala je vladaricom samog Boga.
A zatim,
kako bismo mogli odoljeti tako nevinom stvorenju, obdarenom moći i svetosti Naše
Volje? Bilo bi to kao da se opiremo Samima Sebi. U njoj smo opažali Naša
božanska svojstva; odrazi Naših božanskih načina, Naše svetosti, ljubavi, moći
i ostalih osobina prelijevali su se preko Nje poput valova. A Naša Volja, koja
je bila njihovo središte (tj. božanskih osobina, op. prev.) privlačila je sve
odraze Naših božanskih osobina i postala je obrana i kruna Božanstva koje živi
u Njoj. Da ova Bezgrešna Djevica nije imala Božju Volju kao središte svog
života, sve druge povlastice i privilegije kojima smo je obdarili, bile bi
ništa u usporedbi s ovim. Upravo je to bilo ono što joj je potvrdilo i sačuvalo
toliko povlastica, štoviše, svakog ih trenutka umnožavalo.
Evo, dakle, razloga
zašto smo je proglasili Kraljicom svega stvorenog, jer Naše postupke činimo pravedno,
s razlogom i mudrošću. Ona nikada nije dala život svojoj ljudskoj volji, već je
Naša Volja uvijek cjelovito djelovala u Njoj. Kako bismo mogli reći jednom drugom
stvorenju: "Ti si Kraljica Neba, sunca, zvijezda i svega ostalog",
ako umjesto da ga vodi Naša Volja, ono je pod vlašću svoje ljudske volje? Svi
elementi, nebo, sunce i zemlja, otrgnuli bi se iz vlasti ovog stvorenja, svi bi
vikali svojim nijemim jezikom: "Ne želimo ga! Nadvisujemo ga jer nikada
nismo napustili Tvoju Vječnu Volju. Kakvima si nas stvorio, takvi smo i ostali."
Tako bi vikalo sunce svojom svjetlošću, zvijezde svojim treperenjem, more
svojim valovima i slično. Međutim, čim su svi osjetili vlast ove uzvišene
Djevice, koja je bila poput njihove sestre koja nikada nije željela upoznati
svoju volju već samo Božju, ne samo da
su se radovali, već su se osjećali počašćenima što je imaju kao svoju Kraljicu.
Požurili su se okupiti oko Nje kako bi je pratili i odali joj počast. Mjesec se
postavio kao podnožje njenim nogama, zvijezde kao kruna, sunce kao dijadema,
anđeli kao sluge, a ljudi kao u iščekivanju. Svi, baš svi, odali su joj počast.
Naša Volja zaslužuje svaku čast i slavu, bilo da djeluje u Nama, odnosno u Svome
vlastitom sjedištu, bilo da prebiva u nekom stvorenju.
Ali, znaš li koji je bio prvi čin
ove plemenite Kraljice kada je izašla iz majčine utrobe i otvorila oči prema
svjetlu ovoga prizemnog svijeta? Kada se rodila, anđeli su joj pjevali
uspavanke, a Ona je bila zanesena. Njena predivna duša izašla je iz njenog
malenog tijela, praćena zborovima anđela, i obišla Nebo i zemlju, skupljajući
svu ljubav koju je Bog rasuo po cijelom stvorenju. Ulazeći u Raj, došla je do
podnožja Našeg prijestolja, ponudila Nam ljubav u ime svih stvorenja i izrekla
svoje prvo "hvala" u ime svih. O, kako smo bili sretni čuvši
"hvala" ove male kraljevske djevojčice! I potvrdili smo je u svim
darovima i milostima, kako bi nadmašila sva druga stvorenja zajedno. Potom se
bacila u Naše naručje, uživala je s Nama plivajući u moru svih radosti, ukrašena novom
ljepotom, svjetlom i ljubavlju. Još jednom, molila je za čovječanstvo; roneći
suze molila je da siđe Vječna Riječ i spasi njenu braću. Ali dok je to činila, Naša
joj je Volja dala do znanja da treba sići na zemlju i odmah je napustila Naše
radosti i zadovoljstva, otišavši činiti - što? Našu Volju! Koliko je moćan
magnet bila Naša Volja, boraveći na zemlji u ovoj novorođenoj Kraljici! Zemlja Nam
više nije izgledala strano. Više nismo osjećali potrebu udariti je, služeći se Našom
pravdom. Imali smo moć Naše Volje, koja Nam je u ovoj nevinoj djevojčici
vezivala ruke. Njen osmijeh sa zemlje pretvorio je Našu pravdu u milost i blagi
osmijeh, toliko da je Vječna Riječ, ne mogavši odoljeti slatkom zanosu, požurila
Svoj put. O, čudo moje božanske Volje! Sve se Tebi duguje, sve se po Tebi
izvršava i nema većeg čuda od Moje Volje koja prebiva u stvorenju.“