KNJIGA NEBA, 15. svezak, 3. veljače 1923.

 

Dvoje umirućih.

Osjećala sam kako mi život izmiče zbog odsutnosti moga slatkog Isusa: kada bi se pomaknuo u mojoj nutrini, pokazao bi se u tom zastrašujućem moru grijeha čovječanstva. Kada to više nisam mogla izdržati, glasno sam se požalila i, kao potresen mojim jecajima, Isus je izašao iz tog mora, zagrlio me i rekao:

"Kćeri moja, što ti je? Čuo sam tvoje jecaje i agoniju te sam sve ostavio da ti priskočim u pomoć i pružim potporu. Kćeri, budi strpljiva; ti i Ja smo dvoje siromašnih umirućih koji umiru radi dobrobiti čovječanstva. No, dok umiremo, ljubav nas podupire kako ne bismo umrli, pružajući pomoć jadnom čovječanstvu koje leži na samrti u moru svojih brojnih grijeha."

Dok je to govorio, činilo se kao da će nas valovi tog mora oboje preplaviti. Tko bi mogao opisati ono što smo trpjeli?  Budući da su u tim valovima bile vidljive pripreme za rat, upitala sam ga: "Živote moj, tko zna koliko će trajati ovaj drugi sukob? Ako je prvi trajao tako dugo, što će se dogoditi s drugim, koji izgleda još veći?"

A Isus, ispunjen tugom, odgovorio mi je: "Zaista će biti veći, ali neće trajati predugo jer ću pružiti svoju ruku i nebeske će kazne ublažiti one zemaljske. Stoga, molimo, a ti nikada nemoj napustiti moju Volju.“