KNJIGA NEBA, 15. svezak, 21. prosinca 1922.

 

Isusova odsutnost i patnja duše.

Bila sam duboko potištena zbog odsutnosti mog dragog Isusa, bolje rečeno, osjećala sam se kao da sam mučena. Moje siromašno srce bilo je u agoniji,  borilo se između života i smrti. Iako sam imala osjećaj da ću umrijeti, jedna tajanstvena sila vraćala me u život da bih nastavila svoju gorku agoniju. Oh, kako je nemilosrdno i okrutno biti bez Isusa! Ni sama smrt ne može se usporediti s tim. Dok nas smrt vodi prema vječnom životu,  gubitak Isusa oduzima nam život.  
Ali sve to još nije ništa. Moja sirota duša, tražeći moj Život, moje Sve, napustila je tijelo kako bi Ga barem pronašla izvan sebe, ali uzalud. Našla sam se u beskrajnom praznom prostoru čija dubina, veličina i visina nisu imale kraja. Gledala sam posvuda po tom praznom prostoru: „Tko zna“, mislila sam, „možda bih Ga barem mogla vidjeti izdaleka, kako bih mogla poletjeti prema njemu i baciti mu se u naručje“. No,  sve je bilo uzalud. Bojala sam se da ću pasti u tu veliku prazninu, a gdje bih završila bez Isusa? Što bi se dogodilo sa mnom? Drhtala sam, vrištala, plakala, no nitko mi nije pružao utjehu. Željela sam se vratiti u svoje tijelo, ali neka nepoznata snaga priječila me u tome. Bilo je to užasno stanje, jer je moja duša bila izvan svog tijela, težila je prema svom Bogu kao prema svom središtu, i to brže od kamena koji, kada se baci uvis, pada natrag prema središtu zemlje. Nije prirodno da kamen ostane u zraku, naprotiv, on traži zemlju kao odmor i potporu. Na isti način duši je u naravi, kada napusti tijelo, stremiti prema središtu iz kojeg je potekla. Ova muka izazivala je u meni toliki strah, užas i tugu  da bih ovo stanje mogla usporediti s paklenim mukama. Jadne duše bez Boga, kako one izdržavaju? Kolika mora biti njihova muka zbog gubitka Boga? O, moj Isuse, ne dopusti nikome da Te izgubi!
Dok sam bila u tom bolnom stanju, vratila sam se u svoje tijelo, a moj dragi Isus, pružajući ruku, obujmio me oko vrata. Zatim se pokazao kako drži malenu, vrlo malenu djevojčicu u naručju. Djevojčica je bila u agoniji i izgledala je kao da će umrijeti. Isus se brinuo za nju: nježno bi dahnuo u nju, dao joj mali gutljaj, privijao je na Svoje srce. No, malena bi se ponovno vraćala u agoniju, ne bi ni umrla, a ni izišla iz tog umirućeg stanja. Međutim, Isus je pažljivo bdio nad djevojčicom: pazio je na nju, pomagao joj i podržavao je, nijedan njen pokret nije mu promakao. Osjećala sam kao da sve boli te jadne malene odzvanjaju u dubini moga srca. A Isus, gledajući me, reče mi:
"Kćeri moja, ova mala djevojčica je tvoja duša. Vidiš li koliko te ljubim i s kolikom ti pažnjom pomažem? Održavam te na životu gutljajima Svoje Volje. Moja Volja te smanjuje, čini da umireš i ponovno uskrisavaš. Ali ne boj se,  nikada te neću ostaviti! Moje će te ruke uvijek čvrsto držati na Mojim grudima.“