XVII. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XVII. nedjelju kroz godinu 

Draga braćo i sestre, Fiat!

"Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet!" Ovaj uzvik odražava divljenje ljudi što ih je Isus nahranio – oni su prepoznali u Njemu eshatološkog proroka i Mesiju (Iv 6,14). Ali Isus nije prihvatio njihovo slavljenje jer je njegovo kraljevsko djelo imalo za cilj samo otkriti spasonosnu Očevu ljubav za cijelo čovječanstvo.

Crkva ima u Isusu Riječ Božju. Ona zna i priznaje da je Vječna Riječ ušla u vrijeme. Utjelovila se u konkretnom čovjeku za naše spasenje.

Isusovi sljedbenici gotovo svakodnevno slušaju objave i doktrine, naizgled nove –toliko nas stvari želi voditi do spasenja i sreće. Međutim, naše oči i uši moraju ostati uprte u Gospodina. Samo je On riječ koja spašava. Ne trebamo čekati drugoga. U Isusu Kristu ispunila su se drevna proročanstva. On je konačna objava Boga i najljepša objava čovjeka samome sebi.

Ali, budimo oprezni: nemojmo od sebe otjerati Isusa! Nemojmo ga tjerati da „se povuče ponovno u goru, posve sam". Ako i mi u Isusu i od njega tražimo "nešto drugo" od onoga što on uistinu jest, bit ćemo slični onima koji "kane doći, pograbiti ga i zakraljiti". To iskušenje oduvijek prati čovjeka: zadržati pažnju na materiji, ne propitujući može li materijalno ikako odgovoriti na čežnju za životom koja je u dubini srca svakog čovjeka. Mnoštvo rado prepoznaje Isusa kao posljednjeg proroka, ali je pogrešno shvatilo Njegovu kraljevsku vlast. Bilo je baš zgodno uzeti za kralja onoga koji je nahranio pet tisuća ljudi, ne računajući žene i djecu, i to besplatno! Isus nije došao postati kraljem, niti da zadovolji trenutne potrebe. Kraljevstvo koje On želi je drugačije vrste, a svoju će kraljevsku vlast ostvariti na Kalvariji, u najdubljem poniženju i patnji.

Za Isusa je važna vjera. On ne želi da se ljudi zaustavljaju na materijalnom čudu, već da povjeruju u Boga i njegovu ljubav prema svojim stvorenjima.

Isusa treba tražiti i susresti zbog onoga što On jest: Sin Božji, Otkupitelj čovjeka, Riječ Božja, Put, Istina i Život. Čudo dijeljenja kruha, kruha kojega nikada ne nedostaje, nagovijestilo je Posljednju večeru. Gospodin i Učitelj želio je pripremiti čovječanstvo da primi najveći dar Njegove ljubavi – Euharistiju - dar kojim On daje samog sebe u živom kruhu, za život svijeta, za vječni život.

Od samoga početka svoje misije Isus je ciljao na ovo: ne biti izabran za vladara ljudskog kraljevstva, nego dati sebe kao dar ljudima kako bi imali život. Isus je htio i želi da njegovi učenici nauče samo vjerovati u Ljubav.

10. svibnja 1931. Isus kaže Luisi da onaj koji želi primiti, mora dati. Davanje čini stvorenje raspoloživim za primanje i Boga za davanje. Često je i Isus postupao na taj način: kada je nešto želio od stvorenja, On je najprije dao. Ako traži velike žrtve, daje mnogo više, tako da se stvorenje, gledajući koliko mnogo je dobilo, posrami i nema hrabrosti uskratiti mu žrtvu koju traži. Davanje gotovo obvezuje osobu koja prima, privlači njezinu pozornost i ljubav. Davanje je poštovanje, davanje je nada, davanje u srcu budi sjećanje na darivatelja. Kako često ljudi koji se nisu poznavali postaju prijatelji zahvaljujući daru?! A u božanskom poretku je darivatelj uvijek Bog koji prvi šalje svoje darove stvorenju. Međutim, ako ono ne uzvrati nečim svome Stvoritelju, makar to bila i neznatna ljubav stvorenja, zahvalnost ili mala žrtva, drugi darovi više ne dolaze. Ne uzvrativši Bogu slavljenjem, hvalom i ljubavlju stvorenje je prekinulo komunikaciju i lijepo prijateljstvo koje je dar Božji trebao potaknuti.

Dakle, davanje i primanje su prvi i neophodni činovi koji jasno pokazuju da Bog ljubi stvorenje i da ono ljubi njega.

Ali to nije dovoljno - treba znati primiti pretvarajući primljeno dobro u svoju narav, jedući ga i temeljito ga žvačući, kako bi se dar pretvorio u krv duše. To je svrha Božjeg darivanja - dar koji je dao želi vidjeti pretočen u narav. Tako njegovi darovi nisu u opasnosti od propadanja, Gospodin se priprema za davanje još većih darova. Stvorenje, mijenjajući svoju narav osigurava Božji dar, postaje vlasnik dara i osjećat će u sebi dobro - izvor i primljeni dar pretvoren u narav. I kako su Božji darovi nositelji mira, sreće, nepobjedive snage i nebeskog ozračja, tako će stvorenje osjećati u sebi narav mira, sreće i božanske snage, to će u njemu oblikovati nebesko ozračje. Evo zašto Bog šuti kada nakon što daje veliki dar svoje riječi - on čeka da se nahranimo i temeljito  sažvačemo njegovu riječ, kako bi ono što je rekao vidio preoblikovano u narav. Kada to vidi, onda osjeća neodoljivu potrebu da ponovno govori iz ljubavi prema čovjeku. Jedan dar priziva drugi, a ni darovi ne mogu ostati sami.

Bog uvijek ima što za dati, uvijek što reći i učiniti s onim tko pretvara Njegove darove u svoju narav.

don Marco 

Udruga Luisa Piccarreta (Corato)