XXXIII. NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz XXXIII. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

U današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 13, 24-32), Gospodin želi pripremiti svoje učenike na buduće događaje. No, kao prvo, to nije govor o svršetku svijeta, već poziv da dobro živimo sadašnjost, da budemo budni i uvijek spremni za dan kada ćemo biti pozvani položiti račun za svoj život. Isus kaže: „…u one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati...“ (r. 24-25). Ove nas riječi podsjećaju na prvu stranicu Knjige Postanka, na izvještaj o stvaranju. Sunce, mjesec i zvijezde - koji od početka vremena sjaje u svom redu i donose svjetlost, oni su znak života - ovdje su prikazani u svom propadanju, kako tonu u tamu i kaos, znak svršetka. Međutim, svjetlost koja će toga posljednjeg dana zasjati bit će jedinstvena i nova: to će biti svjetlost Gospodina Isusa koji će doći u slavi sa svim svetima. U tom susretu napokon ćemo vidjeti njegovo lice u punom sjaju Presvetoga Trojstva: lice ispunjeno ljubavlju. Pred njim će se svaki čovjek pokazati u savršenoj istini.

Povijest čovječanstva, kao i osobna povijest svakoga od nas, ne može se shvatiti kao puki niz riječi i događaja bez smisla. Niti se može tumačiti u svjetlu fatalističkog pogleda, kao da je sve već unaprijed određeno sudbinom koja oduzima slobodu volje i onemogućava nam da donosimo izbore kao plod pravog odlučivanja. Današnje evanđelje, naprotiv, govori kako povijest naroda i pojedinca ima svoj cilj i svrhu: konačni susret s Gospodinom. Ne znamo ni vrijeme ni način na koji će se to dogoditi. Gospodin je jasno rekao da „nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu ni Sin“ (r. 32); sve je skriveno u tajni Očeva plana. Međutim, poznajemo temeljno načelo koje nas vodi: „Nebo će i zemlja uminuti – ali riječi moje ne, neće uminuti“ (r. 31). To je ključno. Tog dana svatko će od nas morati razumjeti je li riječ Sina Božjega osvjetljavala njegov život, ili joj je okrenuo leđa, oslanjajući se radije na vlastite riječi. To će biti trenutak kada ćemo se morati potpuno predati Očevoj ljubavi i osloniti na njegovo milosrđe.

Nitko od nas ne može izbjeći taj trenutak! Lukavstvo, kojim se često služimo u svom ponašanju da bismo prikazali predodžbu o sebi kakvu želimo, više neće vrijediti. Isto tako, moć novca i bogatstva, kojima se umišljeno nadamo kupiti sve i svakoga, više neće biti od koristi. Sa sobom ćemo imati samo ono što smo postigli u ovom životu vjerujući njegovoj Riječi – sve ili ništa od onoga što smo živjeli ili propustili učiniti. Ponijet ćemo sa sobom samo ono što smo dali.

U odlomku od 18. srpnja 1926.g. Isus govori Luisi kako nije odmah darovao Kraljevstvo Božje Volje niti ga objavio kada je došao na zemlju. Želio je ponovno iskušati stvorenje, dajući mu manje darove od onih koje mu je dao u stvaranju – ljekovita sredstva i dobra koja obnavljaju. Naime, kad je Bog stvorio čovjeka, čovjek nije bio bolestan, već zdrav i svet, te je stoga mogao živjeti u Kraljevstvu Božje Volje. No, kada se odvojio od Vrhovne Volje, čovjek je postao bolestan. Isus je došao na zemlju kao nebeski liječnik, kako bi vidio hoće li prihvatiti lijekove za svoju bolest. Tek nakon toga, Isus je pripremio iznenađenje objavivši Kraljevstvo Božje Volje, koje je čuvao u svom Čovještvu, pripremljeno za čovjeka.

Griješe oni koji misle da bi Božja beskonačna dobrota i mudrost ostavile čovjeka samo s dobrima Otkupljenja, a da ga nisu ponovno uzdigle u njegovo prvobitno stanje u kojem je bio stvoren. U tom slučaju Stvaranje bi ostalo bez svrhe i bez svoga potpunog učinka, a to nije moguće u Božjim djelima. Bog dopušta da prođu stoljeća, darujući čovjeku sad jedno iznenađenje, sad drugo – ponekad malo dobro za čovjeka, ponekad veće. On radi poput oca koji želi dati imovinu svojoj djeci, iako ta djeca rasipaju njegova dobra. Unatoč tome, odlučan je predati im svoju imovinu, pa pronalazi drugi način: više im ne daje velike iznose, već pomalo, novčić po novčić. I kako vidi da djeca čuvaju ono malo što im daje, postupno povećava iznose. Tako djeca počinju prepoznavati očevu ljubav i cijeniti dobra koja im povjerava što prije nisu činila dok su bila u izobilju. Ovo ih poučava da sačuvaju dobra koja primaju. Kad ih otac jednom dovoljno pouči, potvrđuje svoju odluku i predaje im svoju imovinu.

Upravo tako postupa Božja očinska dobrota. Bog je u stvaranju čovjeku dao obilje dobara, bez ikakvih ograničenja, ali samo zato što ga je želio iskušati u jednoj stvari koja ga nije koštala puno. No čovjek je sva ta dobra rasuo jednim činom svoje volje protivne Božjoj. Božja ljubav nije prestala. Više nego otac, on mu je počeo davati malo pomalo. Prvo ga je izliječio. Kada imamo malo, često smo pažljiviji nego kad posjedujemo mnogo. Naime, ako netko posjeduje veliku imovinu i rasipa je, uvijek ima odakle uzeti; ali ako rasipa ono malo, ostaje bez ičega.

Ipak, Božja odluka da čovjeku daruje Kraljevstvo Božje Volje nikada se nije promijenila. Čovjek se mijenja, ali Bog ostaje isti. Sada je situacija lakša, jer su dobra Otkupljenja već utrla put. Ona su razotkrila mnoga iznenađenja Božje ljubavi prema čovjeku – pokazala su kako ga Bog ljubio, ne samo svojim  ‘Fiatom’, nego dajući mu i vlastiti život. Ipak,  Božji je ‘Fiat’ za Boga imao veću cijenu od njegova Čovještva, jer je ‘Fiat’ božanski, neizmjeran i vječan, dok je njegovo Čovještvo ograničeno, stvoreno i ima svoj početak u vremenu.  Ali ljudski um, ne shvaćajući u potpunosti što znači ‘Fiat’ - njegovu vrijednost, snagu i ono što može učiniti - više se impresionira svime što je Bog učinio i pretrpio kako bi ih otkupio, ne shvaćajući da je ispod Isusovih patnji i njegove smrti bio skriven božanski ‘Fiat’ koji je davao život njegovim patnjama.

Da je Bog htio objaviti Kraljevstvo svoje Volje prilikom svog dolaska na zemlju ili prije nego što su stvorenja u potpunosti prepoznala i prihvatila dobra Otkupljenja, čak bi se i najveći sveci uplašili. Svi bi pomislili i rekli: ‘Adam, nevin i svet, nije uspio živjeti niti ustrajati u ovom beskonačnom Kraljevstvu svjetla i božanske svetosti - kako ćemo mi to moći?’

Koliko se puta i Luisa sama uplašila? I drhteći pred golemim dobrima i potpunom božanskom svetošću Kraljevstva Vrhovnog Fiat’, željela se povući govoreći: ‘Isuse, pronađi neku drugu dušu, ja za to nisam sposobna.’ Patnja je nije plašila, naprotiv, mnogo je puta Luisa molila i poticala Isusa da joj dopustiti trpjeti.

Zato je Božja očinska dobrota postupala s Luisom kao sa svojom drugom Majkom: od nje je skrivao svoje začeće u njezinu krilu. Prvo ju je pripremao i oblikovao kako je ne bi uplašio. Kada je došao pravi trenutak, baš kada je Isus trebao biti začet, tada joj je to otkrio preko Anđela. I premda je Marija isprva drhtala i bila uznemirena, ubrzo se smirila jer je bila naviknuta živjeti sa svojim Bogom, usred njegove svjetlosti i pred njegovom svetošću.

Tako je Bog postupio i s Luisom: godinama joj je Isus skrivao svoju namjeru da u njoj izgradi ovo Vrhovno Kraljevstvo. Pripremao ju je, oblikovao i boravio u njoj, u dubini njene duše. Kada je sve bilo spremno, otkrio joj je tajnu, govorio o njenoj posebnoj misiji i formalno je upitao želi li prihvatiti život u Božjoj Volji. I premda je Luisa drhtala i bojala se, Isus ju je umirio govoreći: ‘Zašto se uznemiravaš? Nisi li dosad živjela zajedno sa mnom u Kraljevstvu moje Volje? Poslije toga si se smirila i sve više učila živjeti u njoj, a ja sam uživao u širenju granica svog Kraljevstva, jer je određeno koliko stvorenje može zadobiti od ovog Kraljevstva – njegove su granice beskonačne, a stvorenje je ograničeno i ne može ih u cijelosti obuhvatiti.'

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)