KNJIGA NEBA, 13. svezak, 19. studenog 1921.

 

Dva oslonca u Isusovoj agoniji u Getsemanskome vrtu. Za spoznavanje istine potrebna je volja i želja, a istine moraju biti jednostavne.
 

Prateći i tješeći Isusa u agoniji u Getsemanskome vrtu najviše što mogu, čvrsto sam ga privinula uza svoje srce pokušavajući obrisati njegov smrtni znoj. Slabim i umirućim glasom moj mi žalosni Isus reče: "Kćeri moja, moja agonija u vrtu bila je teška i bolna, možda bolnija od one na križu. Ako je predstavljala ispunjenje i pobjedu nad svime, ovdje u vrtu bio je njezin početak; a patnje se osjećaju više na početku nego na kraju. U ovoj su mi agoniji najstrašniju bol zadavali grijesi koji su pred Mene dolazili jedan po jedan. Moje Čovještvo shvatilo je svu njihovu neizmjernost, a svaki zločin nosio je pečat smrt Bogu, naoružan mačem da Me ubije. Pred Božanstvom mi se grijeh činio toliko užasavajućim, još strašnijim od same smrti. Samim spoznavanjem značenja grijeha osjećao sam kako umirem – i doista sam umirao. Zavapio sam Ocu, ali On je bio neumoljiv. Nije bilo nikoga tko bi mi pružio barem malu pomoć da ne umrem. Zavapio sam svim stvorenjima da mi se smiluju – ali uzalud. Tako je moje Čovještvo malaksalo i bio sam na rubu da primim posljednji udarac smrti. No, znaš li tko je spriječio moje pogubljenje i sačuvao moje Čovještvo od smrti? Prva je bila moja uvijek prisutna i vjerna Majka. Čuvši kako tražim pomoć, dojurila je k Meni i podržala me; i naslonio sam na Nju svoju desnu ruku. Gotovo umirući, pogledao sam je i našao u njoj netaknutu beskrajnost moje Volje; naše su dvije Volje bile nerazdvojne. Moja je Volja život. Budući da je Volja Oca bila nepokolebljiva, od Njegovih stvorenja prijetila mi je smrt. No jedno drugo stvorenje, ispunjeno životom moje svete Volje, podarilo mi je novi život: moja me Majka začela u čudu moje Volje, rodila u vremenu i sada mi drugi put daje život da dovršim djelo Otkupljenja.

Zatim sam pogledao ulijevo i našao malu kćer svoje Volje. Našao sam tebe kao prvu, praćenu drugim sinovima i kćerima moje Volje. Budući da sam želio svoju Majku uza Se kao prvu vezu milosrđa kojom otvaramo vrata svim ljudima, želio sam na nju nasloniti svoju desnu ruku. Tebe sam, pak, želio kao prvu vezu pravde, da onemogućim njezino izlijevanje na sva stvorenja prema njihovim zaslugama. Zato sam na tebe želio nasloniti svoju lijevu ruku.

Uz ta dva oslonca i podršku osjetio sam da mi se život vraća; i kao da nisam ništa trpio, čvrstim korakom pošao sam ususret svojim neprijateljima. Ni u jednoj patnji koju sam podnosio tijekom svoje Muke - a mnoge od njih mogle su mi zadati smrt - ova Me dva oslonca nisu napustila. I kada su me vidjele blizu smrti, ohrabrivale su me mojom Voljom u sebi dajući mi mnogo gutljaja života. O, čudesa moje Volje! Tko ih može ikada izbrojiti i odrediti njihovu vrijednost? Zato toliko volim dušu koja živi u mojoj Volji: prepoznajem svoj lik u njoj, svoje plemenite crte, svoj vlastiti dah i svoj glas; i da je ne ljubim, prevario bih samoga Sebe. Bio bih poput oca bez potomstva, bez plemenite pratnje svojega dvora i bez krune svoje djece. A da nemam potomstva, dvora ili krune, kako bih se mogao zvati Kraljem? Uistinu, moje Kraljevstvo čine oni koji žive u mojoj Volji. Iz toga Kraljevstva biram Majku, Kraljicu, djecu, ministre, vojsku i narod. Ja sam sve za njih, a oni su sve za Mene."

Nakon toga sam razmišljala o tome što mi je Isus rekao i zapitala se: "Kako se to može primijeniti u životu?" I Isus se vratio dodajući: "Kćeri moja, potrebna je volja i želja za spoznavanjem da bi se te istine spoznale. Zamisli sobu sa zatvorenim prozorima: bez obzira koliko sunca vani bilo, soba ostaje u mraku. Otvoriti prozore znači željeti svjetlost. No nije dovoljno samo otvoriti prozore - ako se osoba ne posluži tom svjetlošću da pospremi sobu, obriše prašinu i prione na posao, gubi priliku koju svjetlost pruža i pokazuje se nezahvalnom. Stoga, nije dovoljno željeti spoznati istine ako se osoba, osvijetljena svjetlošću te istine, ne trudi očistiti od svojih slabosti. Potrebno je uskladiti se prema svjetlu spoznate istine i s njome surađivati pretvarajući je u svoju bit. Tada svjetlost upijene istine može isijavati kroz usta, ruke i djelovanje osobe. U protivnome bi to bilo njezino uništavanje. Ne primjenjujući istinu, osoba bi ostala u potpunome neredu pred tom svjetlošću. Zamisli siromašnu sobu punu svjetlosti, ali u kaosu: sve naopako, u potpunom neredu i s osobom koja se i ne trudi vratiti stvari na svoje mjesto. Zar to ne bi bilo žalosno? Tako je s osobom koja poznaje ove istine, ali ih ne živi.

Ipak, moraš znati da je jednostavnost osnovno obilježje svih istina. Da istine nisu jednostavne, ne bi bile svjetlost i ne bi mogle prodrijeti u ljudske umove da ih prosvijetle. A ako nema svjetlosti, ne može se uočavati stvarnost. Jednostavnost nije samo svjetlo - ona je poput zraka koji se udiše i koji svima daje dah iako se ne vidi; da nema zraka, zemlja i svi na njoj ostali bi nepomični. Stoga, ako kreposti i istine ne nose pečat jednostavnosti, nedostajat će im i svjetlost i zrak koji im daju život.