XXXI. NEDJELJA KROZ GODINU
Razmišljanje uz XXXI. nedjelju kroz godinu
Draga braćo i sestre, Fiat!
Pismoznanci ili učitelji Zakona bili su laici, stručnjaci za
Sveto pismo. Dobro su poznavali Sveto pismo i imali su ovlast tumačiti ga,
objašnjavati njegove propise i prepisivati biblijske tekstove. Pismoznanci su
propovijedali u sinagogama, poučavali u školama Zakona i bili moralni vodiči
naroda, posebno u vrijeme kada su svećenici davali prednost bogoslužju, a ne
poučavanju.
Jedan je pismoznanac slušao Isusovu raspravu sa saducejima o
uskrsnuću mrtvih (Mk 12,18-27) i pristupio mu s pitanjem. Bio je to susret oči
u oči, bez suparništva, u zajedničkoj potrazi za istinom i uz međusobno
poštovanje, iako na različitim razinama.
Koja je zapovijed prva od sviju?
Bilo je uobičajeno pokušati odrediti povezanost i prioritete
među 613 propisa sadržanih u Tori, ali često više na akademskoj i teorijskoj
razini nego na praktičnoj i životnoj.
I mi smo danas izgubili osjećaj za hijerarhiju istina, ako
ne i samu istinu. Uvjetovani smo apsolutnim subjektivizmom koji je postao
mjerilo svakog aspekta života, pa čak i proturječnosti unutar iste stvarnosti.
Ono što razlikuje pitanje ovog pismoznanca od drugih jest
potraga za apsolutnim: traži prvu zapovijed... temeljnu istinu vjere koja je raspršena
među mnoštvom misli, različitim teorijama i složenim iskustvima.
Isusov odgovor spaja dva retka iz Svetog Pisma (Pnz 6,4-5 i Lev 19,18) povezujući ih istim glagolom 'ljubiti'. Ljubav je temelj cijelog Zakona; ona označava odnos između Boga i čovjeka, između čovjeka i njegova bližnjega. Isus ne dodaje jednu zapovijed drugoj, već ih međusobno povezuje čineći ih međuzavisnima, tako da jedna objašnjava drugu, a druga nadopunjuje prvu: "Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti" (1Iv 4,20).
Od nas se traži stvaran, konkretan i aktivan angažman. Ne
gubimo se u labirintima osjećaja. Ljubav je djelotvorna. Onaj tko je daleko od
mene postaje moj bližnji, onaj tko je drugačiji postaje mi sličan, a drugi
(slika „potpuno Drugoga“ koji je Bog) više nije stranac za mene.
Istinska
ljubav prema sebi (iz koje proizlazi ljubav prema drugome) temeljni je izazov ljudskog roda. Požurimo
ljubiti, nemamo mnogo vremena: uvijek ljubimo premalo i prekasno, jer ćemo na
kraju života biti suđeni po ljubavi.
Ovaj dvostruki odnos ljubavi ima svoj izvor u slušanju; prva
i temeljna zapovijed je 'Čuj, Izraele': duboko slušanje koje čovjekovo
srce stavlja uz Božje srce. Nije stvar samo u tome da čujemo, nego da dopustimo
Riječi da potrese cijelo naše biće: 'Tajna
riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. Noću, kada snovi duh
obuzmu i san dubok kad na ljude pada, strah i trepet mene su svladali, kosti
moje žestoko se stresle. Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom
tijelu. (Job 4,12-15).
Slušanje nas mijenja, odražava se u našem ponašanju, stvara
veze, uzajamnu vjernost, obvezuje živote i ne ostavlja nas ravnodušnima.
Slušanje Boga i njegove Riječi odjek je Božjeg prvog
slušanja: 'Vidio sam jade svoga naroda... i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove.
(Izl 3,7) i odgovor na njegovo djelovanje: 'Siđoh da ga izbavim' (Izl 3,8).
Slušati drugoga način je da ne zaboravimo kako smo i sami
bili saslušani i oslobođeni. Tako na neki način - ako sada slušamo i brinemo za
brata - to je zato što se prije neki brat pobrinuo za nas. Onaj koga su čuli može slušati druge, čija je riječ upamćena, tko nije zaboravljen, poput Izraela, od svoga Boga, može se
sjećati svoga brata, brinuti se za njega i primiti ga u prostor svoga srca.
Dana 29. studenoga 1937. g. Isus je rekao Luisi da je Božja ljubav tolika da se očituje posvuda i svemu - čak i na malenoj vlati trave, u zraku koji stvorenje udiše, u vodi koju pije, čak i pod njegovim nogama dok hoda po zemlji, Bog šalje svoj glas i svoje žarke krikove ljubavi: 'Ljubim te, ljubim te, ljubim te'. Ali Njegova ljubav ne nalazi mira ako ne osjeti da je stvorenje čuje i ako ono ne odgovora 'ljubim te, ljubim te'. U svom ljubavnom zanosu Bog se pita: 'Čuje li nas itko? Ah! Nitko nam ne uzvraća s 'ljubim te, ljubim te'. Čemu reći 'ljubim te, ljubim te' ako nam nitko ne uzvraća? Kome govorimo 'ljubim te'? Zraku, vjetru, praznini? Naš 'ljubim te' nema kamo otići, nema se na što osloniti ako ne nađe 'ljubim te' stvorenja koje bi ga primilo i uzvratilo svojom ljubavlju. Tako bi njegova ljubav našla utočište u našoj neizmjernoj ljubavi i rasla sve više.
Kad stvorenje sluša Božje 'ljubim te' i uzvrati mu, Bog u svom zanosu ljubavi kaže: 'Riječ je napokon primjena. Naša je ljubav pronašla odredište, pronašla je utočište. Našli smo nekoga tko nam govori 'ljubim te'. Ljubav Trojstva slavi.' No, kada Bog ne nalazi nekoga tko bi mu govorio 'ljubim te', tada nema prepoznavanja, primanja Riječi, nema onoga tko bi ga ljubio. Kako je teško ljubiti, a ne biti ljubljen! Bog toliko želi da svi znaju da nas svojom ljubavlju podržava, grli, ljubi i daje nam dah; ljubi nas i daje nam otkucaje srca, ljubi nas i daruje nam govor, ljubi nas i daruje nam korak, ljubi nas i omogućava kretanje, misli, hranu, vodu… Sve što jesmo i što primamo učinak je Božje vječne ljubavi.
Lako je znati posjeduje li stvorenje Božju Volju kao vlastiti život. Božja Volja daruje stvorenju svoj božanski sluh i omogućuje mu čuti kada mu njegov Stvoritelj govori 'ljubim te'. I ne samo sluh, već i božansku riječ, kako bi čim čuje moglo uzvratiti: 'ljubim te'. Štoviše, čak i prije nego što čuje Božje 'ljubim te', stvorenje već osjeća primanje dara ljubavi, pa svojim 'ljubim te' kreće ususret Bogu, gotovo se natjećući sa svojim Stvoriteljem.
Božja Volja želi dati sve onome tko živi u Njoj. Daje mu svoje ruke da ga zagrli i svoje korake da ga slijedi. Bog, čija je božanska narav sama Ljubav, osjeća potrebu za ljubavlju – do te mjere da bi, kada bi mu bilo moguće uskratiti ljubav, iskusio nešto slično gušenju, gubeći dah svoje božanske prirode. Božji dah, pokret i sama Volja su Ljubav. Bogu je nemoguće ne ljubiti. Tako, onaj tko posjeduje Božju Volju osjeća potrebu ljubiti Boga – uvijek ga ljubiti. Stoga samo Božja Volja može uspostaviti red između Stvoritelja i stvorenja, držeći ga uvijek svjesnim Njegove ljubavi i svetosti – i povezati dušu sa Bogom Svevišnjim.
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)