KNJIGA NEBA, 13. svezak, 16. studenog 1921.

 

Grijeh je lanac koji veže čovjeka; Isus je htio biti vezan kako bi te lance prekinuo.

Jutros mi se moj uvijek ljubljeni Isus pokazao svezan od glave do pete. Njegove ruke, noge i struk bili su vezani, a s njegova vrata visio je dvostruki željezni lanac. Bio je toliko čvrsto vezan da se njegovo sveto Tijelo nije moglo pomaknuti. Kakav bolan položaj, i kamenje bi proplakalo! I moje mi najveće dobro, Isus, reče: “Kćeri moja, tijekom moje Muke sve su se patnje izmjenjivale ustupajući mjesto jedna drugoj. Gotovo kao stražari dolazile bi mi učiniti najgore i svaka bi se hvalila da je bila bolja od druge. Užad mi nikada nije bila skinuta: od trenutka kad su me zarobili do trenutka na Kalvariji bio sam vezan. Štoviše, dodavali su sve više i više konopaca i lanaca iz straha da ne pobjegnem i kako bi Me još više ismijavali. Ali koliko su mi boli, zbunjenosti, poniženja i padova ti lanci prouzročili!

Ipak, imaj na umu da ti lanci znače veliko otajstvo i veliko ispaštanje. Kako čovjek počinje padati u grijeh, tako postaje vezan lancima vlastitoga grijeha: željeznima ako je njegov grijeh težak i konopcima ako je lakši. Pokušavajući hodati putem dobrote, ti mu lanci smetaju i on se spotiče. Umor ga slabi i vodi u nove padove. Osjeća da lanci zarobljuju njegove ruke koje mu sad nedostaju da bi činio dobra. Videći ga tako vezanoga, njegove se grešne sklonosti vesele i viču: ‘Pobjeda je naša!’; i od kralja postane robom divljih strasti. Kako je odbojan čovjek u stanju grijeha! A Ja, da bih prekinuo njegove lance, želio sam biti vezan i nikada ne biti bez lanaca tako da moji lanci uvijek budu spremni prekinuti njegove. I kada bi Me udarci i guranja srušili, pružao bih ruke prema njemu da ga odvežem i ponovno oslobodim.

Dok je to govorio, vidjela sam gotovo sve narode vezane lancima. Osjetivši samilost, molila sam Isusa da dotakne svojim lancima njihove lance tako da njegovim dodirom svi lanci stvorenja budu slomljeni.