KNJIGA NEBA, 13. svezak, 28. rujna 1921.

 

Isus je Svjetlo koje se širi među svim stvorenjima postajući život svakoga od njih.

Bila sam u svome uobičajenom stanju kad mi se pokazao moj uvijek ljubazni Isus sa Srcem u plamenu. Iz njegova je Srca sa svakim otkucajem izlazila svjetlost. Obuzela me u potpunosti šireći se po svemu stvorenome. Bila sam time iznenađena, a On mi reče: "Kćeri moja, Ja sam vječno Svjetlo i sve što od Mene izlazi jest svjetlo. Nije samo otkucaj mojega Srca ono što oslobađa svjetlost, već je to svaka moja misao, dah, riječ i korak, svaka kap moje Krvi; sve su to svjetla koja iz Mene izlaze. I to svjetlo širi se među svim stvorenjima postajući život svakoga od njih i žudeći zauzvrat za njihovim malim svjetlima. Uistinu, i ta su svjetla proizišla iz mojega, ali grijeh pretvara djelovanje stvorenja u tamu.

Kćeri moja, toliko ljubim stvorenje da sam ga začeo u svojemu dahu i rodio na svojim koljenima da bi sigurno počivalo u mojemu krilu. Ali stvorenja mi bježe; kad ih ne osjećam u svojemu dahu niti ih nalazim u svojemu krilu, moj dah ih neprestano doziva. Moja koljena umore se od čekanja i tražim ih posvuda da se vrate Meni. Oh, koliko me ta ljubav pritišće i kolike mi boli uzrokuju stvorenja!"

Kasnije sam čula kako netko govori o poniznosti. Toliko uvjerena da ta krepost u meni ne postoji da o njoj i ne razmišljam, požalila sam se svojemu slatkom Isusu na svoju bol. Došavši, rekao mi je: "Kćeri moja, ne boj se! Učinio sam da rasteš u moru, a onaj tko živi u moru, ne razumije zemlju. Kada bi ribe imale razum da ih se pita kakva je zemlja, kakvi su njezini plodovi, biljke ili cvijeće, one bi odgovorile: 'Rođene smo u moru i u njemu živimo. More nas hrani. Dok bi druga bića u njemu potonula, mi plivamo i ono nam daje život. Dok bi drugima zaledilo krv u venama, nama daje toplinu. More nam služi kao soba i kao krevet. Šetamo njime. Mi smo jedina blagoslovljena bića koja se ne moraju mučiti s potragom za hranom. Imamo na raspolaganju sve što želimo. Zato vam možemo govoriti o moru, a ne o zemlji. Voda nam je sve i u njoj nalazimo sve.' Nasuprot tomu, kada bi se pitalo ptice, odgovor bi bio: 'Poznajemo biljke, visoke krošnje, cvijeće, plodove…' Pričale bi o svojoj muci kad traže sjemenke za hranu ili sklonište od hladnoće i kiše.

Sličnost s morem vrijedi za onoga tko živi u mojoj Volji, a sličnost sa zemljom za onoga tko ide putem kreposti. Budući da živiš u moru moje Volje, nije čudo da ti je moja Volja sama po sebi dovoljna. Ako voda služi ribama i zadovoljava njihove različite potrebe - za hranom, toplinom, krevetom, skloništem i svime ostalim -  moja Volja može činiti još mnogo više, na još čudesniji način. Uistinu, u mojoj Volji kreposti dostižu herojski i božanski stupanj.

Moja Volja sve upija i sve pretvara u Sebe, a duša ostaje obuzeta mojom Voljom. Njome se hrani, u Njoj se kreće, samo Nju poznaje i Ona joj je u svemu dovoljna. Može se reći da je ona jedina blagoslovljena od svih duša jer, okružena mojom Voljom sa svih strana, ne treba prositi ni za kruh. Želi li jesti, jede, treba li snagu, nalazi je, želi li spavati, ima najmekši krevet za odmor. Sve je spremno i njoj (duši) na raspolaganju."