KNJIGA NEBA, 13. svezak, 21. rujna 1921.

 

Bog želi svojoj djeci darovati dobra. Djelovanje u Božjoj Volji nalik je dnevnoj svjetlosti.

Dok sam bila u svome uobičajenom stanju, moj uvijek ljubazni Isus došao mi je i rekao: "Kćeri moja, u kakva me bolna stanja dovode stvorenja! Ja sam kao veoma bogat otac koji voli svoju djecu najviše na svijetu, a djeca su vrlo nezahvalna; dok ih otac želi odjenuti, oni odbijaju odjeću i žele ostati goli. Otac im daje hranu, no oni žele ostati gladni; ako jedu, hrane se pokvarenom i bijednom hranom. Otac im daruje bogatstvo i svoj dom želeći ih zadržati, a djeca ništa od toga ne žele prihvatiti i zadovoljavaju se time da lutaju poput beskućnika i siromaha. Jadan otac, koliko trpi i suza prolijeva! Bio bi manje nesretan da nema što dati, ali imati bogatstvo i ne znati što s njim činiti dok gledaš svoju djecu kako propadaju, to je bol koja nadmašuje svaku drugu. Ja želim davati, a nema nikoga tko bi primio, tako da zbog stvorenja prolijevam gorke suze i osjećam stalnu bol. Ali znaš li tko suši moje suze i pretvara moju bol u radost? Onaj tko uvijek želi biti sa Mnom, tko s ljubavlju i sinovskim povjerenjem prima moje bogatstvo, tko se hrani za mojim stolom i odijeva se mojom odjećom. Tim dušama dajem bez mjere. Oni su moji povjerenici i dopuštam im da počivaju na mojim grudima."

Nakon toga našla sam se izvan sebe vidjevši kako će novi sukobi među stranama uzrokovati još veće, a moj mi je slatki Isus rekao: "Kćeri moja, bez stvaranja strana ne mogu se dogoditi pravi sukobi, posebice protiv Crkve jer bi nedostajalo onoga protiv čega se bori. A koliko na toj strani, navodno katoličkoj, ima pravih vukova u ovčjem ruhu koji će mojoj Crkvi nanijeti mnogo boli! Mnogi vjeruju da će ta strana braniti vjeru, ali bit će upravo suprotno; i neprijatelji će se njome služiti da još više napadaju Crkvu."

Zatim sam se vratila k sebi, u satu kad je moj ljubljeni Isus izišao iz zatvora i ponovno doveden pred Kajfu. Pokušala sam ga pratiti u tome otajstvu, a Isus mi reče: "Kćeri moja, bio je bijeli dan kada sam bio predstavljen Kajfi. Moja ljubav prema stvorenjima bila je tolika da sam u tome posljednjem danu izišao pred pontifeksa (Kajfu) sav iznakažen i ranjen da primim smrtnu osudu. Ali koliko patnje će me ta osuda stajati! Pretvorio sam te patnje u vječne dane kojima sam okruživao svako stvorenje raspršujući tamu oko svakoga od njih tako da svatko pronađe potrebno svjetlo za spasenje. Svoju smrtnu osudu stavio sam im na raspolaganje kako bi u njoj pronašli život. Zato je svaka bol koju sam trpio i svako dobro koje sam učinio bio još jedan novi dan koji sam davao stvorenjima. Moja dobra i dobra koja čine stvorenja uvijek stvaraju dan – baš kao što zlo stvara noć. To je kao kad jedna osoba drži svjetlo, a oko nje se nalazi deset, dvadeset osoba. Iako svjetlo ne pripada svima, već samo jednome, ostali uživaju u svjetlosti. Mogu raditi i čitati; i dok uživaju koristeći se tim svjetlom, ne nanose nikakvu štetu osobi koja ga ima. Tako je i s činjenjem dobra. To nije samo dnevna svjetlost za osobu koja ga čini, već može stvoriti dan za tko zna koliko drugih. Dobrota se uvijek širi. I moja je ljubav dala milost stvorenjima koja me ljube da stvaraju toliko dana za svoju braću koliko dobrih djela čine.”