KNJIGA NEBA, 2. svezak , 9. rujna 1899.
Pj 1,15
Gle, kako si lijepa, prijateljice moja,
gle, kako si lijepa!
Imaš oči kao golubica.
Srce si mi ranila ,
sestro moja, nevjesto,
srce si mi ranila
jednim pogledom svojim,
jednim samim biserom kolajne svoje.
Isus joj govori o ništavosti i o ljubavi koju joj nosi.
Isus i dalje dolazi, ali u posve novom izgledu. Činilo se da je iz njegova blagoslovljenog Srca izlazilo deblo drveta koje je imalo tri različita korijena, a to se deblo pružalo iz njegova Srca u moje. Izlazeći iz moga srca, deblo je stvaralo brojne prekrasne grane, prepune cvijeća, plodova, bisera i dragog kamenja koje je sjajilo poput najsjajnijih zvijezda. Nalazeći se u sjeni toga stabla moj ljubljeni Isus se odmarao i uživao; tim više što su s drveta padali mnogi biseri koji su krasili njegovo Presveto Čovještvo. Dok je bio u tom položaju, rekao mi je:
„Premila moja kćeri, tri korijena koja vidiš u ovom drvetu su vjera, nada i ljubav. A to što vidiš kako deblo izlazi iz mene i ulazi u tvoje srce znači da nema nijednog dobra koje duše posjeduju, a da ne dolazi od mene. Dakle, nakon vjere, nade i ljubavi, prvo što ovo deblo razvija jest spoznaja da sve dobro dolazi od Boga i da stvorenja sama po sebi nemaju ništa osim vlastitog ništavila, i da to ništavilo ne čini ništa drugo nego mi daje slobodu da uđem u njih i djelujem kako želim. Postoje i druga ništavila, odnosno druge duše koje se
svojom slobodnom voljom protive, i tako, kada im nedostaje ta spoznaja, deblo ne donosi ni grane, ni plodove, niti bilo kakvo dobro. Grane koje ovo drvo sadrži, sa svim ukrasima cvijeća, plodova, bisera i dragocjenih kamenja, predstavljaju sve različite kreposti koje duša može posjedovati. A tko je dao život ovom tako lijepom stablu? Sigurno njegovi korijeni. To znači da vjera, nada i ljubav sve obuhvaćaju, sve kreposti sadrže, toliko da su postavljene kao temelj i osnova stabla, i bez njih nije moguće razviti nijednu drugu krepost.
Također sam shvatila da cvjetovi predstavljaju kreposti, plodovi trpljenja, a dragocjeno kamenje i biseri patnje podnesene isključivo iz ljubavi prema Bogu. Zato su oni biseri koji su padali stvarali prekrasan ukras našem Gospodinu. Dok je Isus sjedio u sjeni toga stabla, gledao me s nježnošću posve očinskom te, obuzet ljubavnim zanosom koji se činio kao da ga nije mogao zadržati u sebi,
snažno me zagrlio i počeo govoriti:
"Kako si lijepa! Ti si moja jednostavna golubica, moje ljubljeno prebivalište, moj živi hram, u kojem se, sjedinjen s Ocem i Duhom Svetim,
radujem i nalazim svoje uživanje. Tvoje neprestana čežnja za mnom podiže me i tješi u boli od neprestanih uvreda koje mi nanose stvorenja. Znaj da je ljubav koju ti nosim toliko velika da je moram djelomično skrivati, kako ne bi izgubila
razum i kako bi mogla nastaviti živjeti. Jer kada bih ti je u potpunosti otkrio, ne samo da bi izgubila razum, nego ne bi mogla dalje živjeti – tvoja bi slaba ljudska narav bila potpuno spaljena plamenovima moje ljubavi".
Dok je to govorio, osjećala sam se potpuno zbunjeno i poništeno, osjećala sam da tonem u ponor vlastite ništavnosti, jer sam se vidjela potpuno nesavršena. Posebno sam primjećivala svoju nezahvalnost i hladnoću prema tolikim milostima koje mi Gospodin daruje. No, nadam se da će sve to služiti njegovoj slavi i časti, uzdajući se čvrsto da će njegova ljubav pobijediti moju tvrdoću.