KNJIGA NEBA, 2. svezak ,1. rujna 1899.
Fil 2, 8
Ponizi sam sebe , poslušan do smrti, smrti na križu
Kad je došao ispovjednik, upitao me jesam li izvršila poslušnost, a kad sam mu ispričala kako je bilo, ponovio je naredbu da apsolutno ne smijem
razgovarati s Isusom, mojom jedinom i pravom utjehom, te da ga moram otjerati ako dođe.
I evo, shvativši da mi se zaista nalaže poslušnost, u sebi sam rekla "Budi Volja Tvoja" također i u tome, ali, oh, koliko mi to teško pada i kakva je to
okrutna muka! Osjećam kao da mi je čavao zabijen u srce, probadajući ga s jedne strane na drugu. Budući da je moje srce naviklo neprestano tražiti i željeti Isusa, toliko da mi se čini da je to jednako neprekidnom disanju i kucanju srca, dakle, pokušati to spriječiti bilo bi isto kao da se nekome zabrani disanje ili otkucaje srca – kako bi mogao živjeti? Ipak, poslušnost mora prevladati.
O, Bože, kakva bol, kakvo užasno mučenje! Kako spriječiti srce da traži vlastiti život? Kako ga obuzdati? Volja se svom svojom snagom trudila obuzdati ga, ali, budući da je bila potrebna velika budnost i neprestana pažnja, s vremena na vrijeme umarala se i klonula, a srce bi pobjeglo i tražilo Isusa. Kada bi volja to primijetila, ponovno bi se s još većom snagom trudila obuzdati ga, ali uzalud
– često bi gubila bitku. Tako mi se činilo da neprestano činim djela neposlušnosti.
Oh! U kakvim sam se proturječnostima nalazila, kakav krvavi boj, kakve smrtne agonije je trpjelo moje jadno srce! Bila sam u takvim tjeskobama i
patnjama da sam mislila da ću umrijeti – pa ipak, to bi mi bila utjeha, kad bih barem mogla umrijeti. Ali ne, ono što je bilo još teže jest da sam osjećala smrtne muke, ali bez mogućnosti da umrem.
Nakon što sam cijeli dan lila gorke suze, noću, našavši se u svom uobičajenom stanju, kad je došao moj uvijek blagi Isus, rekla sam mu:
‘Gospodine, ne dolazi, jer poslušnost nalaže tako!’
A On, sažalijevajući me i želeći me osnažiti u mojoj patnji, svojom stvoriteljskom rukom označio je moje tijelo velikim znakom križa i ostavio me.
Ali tko može opisati čistilište u kojem se nađoh? Najgore mi je bilo to što se nisam mogla baciti prema svom vrhovnom i jedinom Dobru. Ah, da, bilo mi je zabranjeno tražiti i željeti Isusa! Ah, čak i tim blagoslovljenim dušama u čistilištu bilo je dopušteno tražiti, težiti, izliti svoju čežnju prema uzvišenom Dobru, samo im nije dopušteno posjedovati ga, ali meni, ne, bila mi je uskraćena i ta utjeha. Tako provedoh cijelu noć u suzama. Kad moja krhka narav to više nije mogla izdržati, ljubazni Isus se vratio želeći razgovarati sa
mnom. No ja sam se odmah prisjetila poslušnosti koja mora vladati iznad svega, te sam mu rekla: ‘Dragi moj Živote, ne mogu govoriti i nemoj dolaziti jer poslušnost to ne dopušta. Ako želiš objaviti svoju Volju, pođi k njima.’
Dok sam to govorila, vidjela sam ispovjednika; a Isus mu se približio i rekao: “Ovo je nemoguće. Svoje duše toliko uranjam u sebe da oblikujemo
jednu samu bit, tako da je nemoguće razaznati jednu od druge. Kao kada se dvije tvari sjedine, jedna prodire u drugu, i nakon toga, čak i ako ih se pokuša razdvojiti, to postaje nemoguće, čak i u mislima. Tako je nemoguće da moje duše budu razdvojene od mene.”
Rekavši to, otišao je, a ja sam ostala u još većoj patnji nego prije. Srce mi je kucalo tako snažno da mi se činilo da će mi prsni koš pući. Nakon toga, ne
znam kako, našla sam se izvan sebe, zaboravivši nekako na primljenu poslušnost, lutala sam nebeskim svodom plačući, vičući i tražeći svog slatkog Isusa. Kada sam ga napokon ugledala kako dolazi, bacio se u moje naručje, sav užaren i pun čežnje. Odmah sam se prisjetila zapovijedi koju sam dobila i rekla sam mu: "Gospodine nemoj me iskušavati ovoga jutra, zar ne znaš da poslušnost to ne dopušta?"
Na to će on: “Ispovjednik me poslao; zato sam došao.”
A ja ću: ‘Nije istina. Da nisi ti kakav đavao koji me želi prevariti da prekršim poslušnost?’
A Isus će: “Ja nisam đavao”.
A ja ću: ‘Ako nisi đavao, učinimo si međusobno znak križa.’
Tako smo se oboje prekrižili. Zatim sam nastavila govoriti: ‘Ako je istina da Te ispovjednik poslao, pođimo k njemu da on sam vidi jesi li ti Isus Krist ili đavao. Tek tada ću biti sigurna.’
Tako pođosmo ispovjedniku, a kako je Isus bio u liku djeteta, položih ga ispovjedniku u naručje govoreći mu: ‘Oče, pogledaj: je li to moj slatki Isus ili nije?’ Dok je blaženi Isus bio s ocem, rekla sam mu: „Ako si ti zaista Isus, poljubi ruku ispovjedniku.“ Pomislila sam da će, ako je Gospodin, prihvatiti tu poniznu gestu ljubljenja ruke; a ako je đavao, neće to učiniti. I Isus ju je
poljubio, ali ne kao čovjeku, već svećeničkoj vlasti, tako ju je poljubio. Nakon toga činilo se kao da ga je ispovjednik zaklinjao kako bi provjerio je li demon; i ne našavši ništa takvo, vratio mi ga je. No, unatoč tome, moje siroto srce nije moglo uživati u zagrljajima mog ljubljenog Isusa, jer ga je poslušnost držala kao vezanog, sputanog, budući da još uvijek nije bilo drugačije naredbe; pa se nije
usudio izraziti, niti izgovoriti ni jednu riječ ljubavi…
O, sveta poslušnosti! Kako si snažna i moćna! Vidim te pred sobom, u ovim danima mučeništva, poput najmoćnijeg ratnika, naoružanog od glave do
pete mačevima, kopljima, strijelama; ispunjenog svim onim oružjem prikladnim za ranjavanje. I kad vidiš da moje jadno srce, umorno i iscrpljeno, želi biti utješeno, tražeći svoju okrjepu, svoj život, središte prema kojem je privučeno poput magneta – ti me promatraš s tisuću očiju i ranjavaš me sa svih strana smrtonosnim ranama. O, molim te, smiluj mi se i ne budi tako okrutna prema meni!
Dok to govorim, glas mog ljubljenog Isusa dopire do mog uha, i kaže:
„Poslušnost je za mene bila sve, i želim da poslušnost bude sve i za tebe. Zbog poslušnosti sam se rodio i zbog poslušnosti sam umro. Rane koje nosim na svom tijelu sve su ozljede i tragovi koje mi je nanijela poslušnost. S pravom si rekla da je poput najmoćnijeg ratnika, naoružanog svim vrstama oružja, spremnog na ranjavanje, jer u meni nije ostavila ni kap krvi; rastrgala je moje
tijelo na komade; iščašila mi kosti, dok je moje jadno Srce, slomljeno i krvareće, tražilo utjehu od nekoga tko bi mi se smilovao. Postupajući prema
meni gore od kakvog okrutnog tiranina, poslušnost je bila zadovoljna tek kada me žrtvovala na križu i vidjela kako izdišem, kao žrtva iz ljubavi prema njoj. A zašto to? Jer je dužnost ovog najmoćnijeg ratnika žrtvovati duše; stoga ona ne čini ništa drugo nego vodi žestok rat protiv onih koji se ne žrtvuju potpuno za nju. Ona ne mari za to pati li duša ili uživa, živi li ili umire, njezin pogled je usmjeren samo na to da li pobjeđuje, za ostalo se ne brine. Ime ovog ratnika je 'pobjeda' jer sve pobjede daruje poslušnoj duši i kada se čini da ta duša umire,
tada zapravo započinje pravi život. A što mi je najveće podarila poslušnost?
Njenim posredstvom pobijedio sam smrt, porazio pakao, oslobodio čovjeka iz njegovih okova, otvorio Nebo; i poput pobjedonosnog Kralja, preuzeo sam svoje Kraljevstvo – ne samo za sebe, već i za svu moju djecu koja će imati koristi od moga Otkupljenja. Ah, da, istina je da me koštala života, ali ime ‘poslušnost’ slatko odjekuje mom sluhu i zato s tolikom ljubavlju gledam na
duše koje su poslušne.“
Nastavljam tamo gdje sam stala.
Nakon nekog vremena došao je ispovjednik. Kad sam mu ispričala što sam prethodno rekla, obnovio mi je poslušnost, da nastavim na isti način, te sam
mu rekla: „Oče, barem dopustite mom srcu slobodu da traži Isusa, pa kad On dođe, budući da poslušnost to traži, reći ću mu: ‘Ne dolazi, ne mogu
razgovarati.’“
A on reče: „Učini sve što možeš da ga zaustaviš; a kada ne budeš mogla, onda mu daj slobodu.“