TREĆA KORIZMENA NEDJELJA
Treća korizmena nedjelja
Upoznati Boga i upoznati sebe
Upoznati Boga i upoznati sebe skrivena je dinamika koju nam nudi Evanđelje po Ivanu. To se jasno očituje u pripovijesti o Samarijanki koja, od žene koja je pripadala šestorici muškaraca, postaje navjestiteljica novoga života. Isus, koji je najprije za nju bio Židov, zatim prorok i rabin, postaje Mesija. Učenici, koji su zabrinuti oko hrane, naslućuju da se u vršenju Volje Očeve otkriva poslanje koje treba preuzeti i polja koja su već zrela za žetvu. Za suvremeni svijet nutarnja slika žive vode nije odmah razumljiva, kao što nije odmah razumljivo ni značenje vode koja je potekla iz stijene (Br 20,8–11) usred užarene pustinje, ili izvora svježe vode na obali za mornare koji su mjesecima prisiljeni zadovoljavati se ustajalom vodom iz bačava. Isus nas potiče kako bi nam dao dar: da u sebi otkrijemo neiscrpan izvor sposoban ugasiti žeđ za „onim što je iznad“ – za život vječni. „Onkraj“ svakodnevice života, naše bijede, bolesnih odnosa, umora, težine i uskih pogleda: „Podignite svoje oči“ Isusov je poziv učenicima koji ne mogu vidjeti dalje od svoje žeđi i svoje gladi.
Zapanjujući put koji Isus nudi Samarijanki daje njegovim učenicima naslutiti novu stvarnost i poziva i nas da krenemo na putovanje na kojem upoznajemo same sebe kako bismo upoznali njega. Taj put može postati „u nama“ nevjerojatan i neočekivan izvor. Narod Izraela, obuzet žeđu, ne vidi vodu koja je skrivena pod stijenom i koju Mojsije izvodi udarcem štapa (Izl 17,3–7); zbog svojih briga učenici ne vide mogućnost obilne žetve.
Uistinu, tražimo ono što je Gospodin stavio u nas. „Ne izlazi van, vrati se u sebe: istina prebiva u nutrini čovjeka“ (sv. Augustin). Prečesto gomilamo želje, brige i patnje; mislimo da ćemo prve želje ugušiti dodajući druge želje, druge probleme, druga zadovoljstva; dopuštamo da nam um i srce trajno budu zauzeti drugim stvarima; poput mačaka zaplećemo se u klupka vune, a da ne pronalazimo njihov kraj. Trebali bismo naučiti upoznati same sebe, shvaćajući da samo u Bogu možemo spoznati tko uistinu jesmo, i da samo u Kristu možemo dosegnuti puninu svoga života.
1900-01-01 Isus je rekao Luisi da što se duša više ponizuje i upoznaje samu sebe, to se više približava istini; a budući da je u istini, nastoji se potaknuti na put kreposti, od kojih vidi da je još vrlo daleko. A ako se vidi na putu kreposti, odmah uviđa koliko joj još preostaje učiniti, jer kreposti nemaju kraja – one su beskonačne, kao što je Bog beskonačan. Tako, budući da je u istini, duša uvijek nastoji usavršavati se, ali nikada neće doći do toga da se vidi savršenom. To joj koristi i potiče je da neprestano radi, trudi se sve više usavršavati, ne gubeći vrijeme u besposlici. A Bog, zadovoljan tim djelovanjem, nastavlja je malo pomalo dotjerivati kako bi u njoj oblikovao svoju sliku.
U odlomku od 1900-11-11 Isus vidi da je Luisa pomalo umorna i da trpi zbog njegove odsutnosti te je moli da ne izlazi iz Božje Volje, jer izlazeći iz njegove Volje gubi spoznaju o njemu, a ne poznajući njega gubi i spoznaju o samoj sebi.
Doista, samo u odsjaju svjetla može se jasno razaznati je li nešto zlato ili blato; ako je sve u tami, stvari se lako mogu zamijeniti. To je svjetlo Božja Volja, koja Luisi daje spoznaju o njemu, a u odsjajima toga svjetla ona upoznaje samu sebe. Videći svoju slabost i svoju ništavnost, ona prianja uz njega i, sjedinjena s Božjom Voljom, živi s njime na nebu. Ali ako netko želi izaći iz Božje Volje, najprije gubi pravu poniznost, a zatim počinje živjeti na zemlji i biva prisiljen osjećati njezinu težinu te jadikovati i uzdisati poput svih drugih nesretnika koji žive izvan Božje Volje.
don Marco