5.SAT MUKE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

 

Priprava na razmatranje 

 O, Gospodine moj Isuse Kriste, prostrta pred tvojom božanskom prisutnošću, ponizno molim tvoje premilostivo Srce da me uvede u bolno razmatranje dvadeset i četiri sata tvoje Muke, u kojima si iz ljubavi prema nama toliko pretrpio u svome klanjanja dostojnom Tijelu i u svojoj presvetoj Duši, sve do smrti na križu. Pomozi mi i daj mi milost i ljubav da duboko suosjećam s tvojim bolnim patnjama i da ih razumijem dok budem razmatrala peti sat tvoje Muke, od 21 do 22 sata. A za one sate tvoje Muke koje sada ne mogu razmatrati, prikazujem ti volju da to činim u svim satima tijekom kojih sam prisiljena posvetiti se svojim dužnostima ili spavati. Milosrdni Gospodine, primi ovu moju nakanu koju ti iz ljubavi prikazujem i daj da ona bude na dobrobit meni i svim dušama, kao da sam uistinu i sveto ispunila ono što sam toliko željela učiniti. O moj Isuse, u ovom trenutku ti zahvaljujem što me po molitvi pozivaš da se sjedinim s tobom. I u želji da ti što više ugodim, uzimam tvoje misli, tvoj jezik i tvoje Srce te tako želim moliti, potpuno se sjedinjujući s tvojom Svetom Voljom i s tvojom Ljubavlju. Dok širim ruke da te zagrlim, polažem svoju glavu na tvoje Srce i započinjem.

Duša mi je nasmrt žalosna !

Ostanite ovdje i bdijte !

Mk 14,32

To rekavši , zaputi se Isus sa svojim učenicima na drugu

stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i

njegovi učenici.

Iv 18,1

Iz 12. sveska – 4. veljače 1919.

Luisa Piccarreta

Kćeri moja, moje trpeće Čovještvo nije bilo pošteđeno niti jednog trna, niti jednog čavla. Ali to nije bilo poput trnja, čavala i bičeva koje sam trpio u Muci koju su mi nanosila stvorenja, pošto se oni nisu umnažali. Koliko su mi ih nanijeli, toliko ih je i ostalo. Suprotno tome, oni od moga Božanstva umnažali su se pri svakoj uvredi, onoliko trnja koliko je bilo zlih misli, onoliko čavala koliko je bilo nedostojnih djela, onoliko udaraca koliko je bilo užitaka, onoliko patnji koliko je bilo raznovrsnih uvreda. Stoga su to bila mora patnji, trnje, čavli i nebrojeni udarci. U usporedbi s Mukom koju mi je nanosilo moje Božanstvo, Muka koju su mi stvorenja zadala u mojim posljednjim danima bila je ništa drugo doli sjena, slika onoga što mi je moje Božanstvo davalo trpjeti tijekom mojega Života.

Peti sat

Od 21 do 22 sata

Prvi sat agonije u Getsemanskom vrtu

Moj ožalošćeni Isuse, osjećam se privučenom u ovaj Vrt kao da kroz mene prolazi električna struja. Shvaćam da me ti, snažni magnetu moga ranjenog srca, zoveš i ja trčim i razmišljam: “Kakva je to snažna privlačnost ljubavi koju osjećam u sebi? Ah, možda se moj progonjeni Isus nalazi u takvom stanju gorčine da osjeća potrebu za mojim društvom.” I ja letim.

Ali ne! Osjećam grozu dok ulazim u ovaj Vrt. Tmina noći, silina hladnoće, polagano treperenje lišća koje kao da tužnim glasom najavljuje muku, žalost i smrt moga izmučenog Isusa; blago svjetlucanje zvijezda koje, poput suznih očiju, sve pozorno promatraju i, kao odraz Isusovih suza, prekoravaju moju nezahvalnost. Drhtim, pipam nasumce, tražim ga i zovem: „Isuse, gdje si? Zoveš me, a ne pokazuješ se? Zoveš me, a skrivaš se?“ Sve je groza, jeza i duboka tišina. Osluškujem, čujem mučan uzdah i pronalazim upravo Isusa. Ali kakva kobna promjena! To više nije slatki Isus Euharistijske večere, na čijem se licu ogledala blistava i čudesna ljepota, nego žalosni Isus, žalostan smrtnom žalošću koja je nagrdila njegovu prirođenu ljepotu. Već je u agoniji, a ja sam uznemirena, misleći da možda više neću čuti njegov glas, jer se čini da umire. Zato padam k njegovim nogama; usuđujem se približiti njegovim rukama, stavljam mu svoju ruku na čelo da ga pridržim i tihim glasom ga zovem: „Isuse, Isuse!“ A On, potresen mojim glasom, pogleda me i kaže: „Sinko, ovdje si? Čekao sam te. Ovo je žalost koja me najviše tišti: potpuno napuštanje od svih. Čekao sam te da promatraš moje patnje i da zajedno sa mnom piješ kalež gorčina koji će mi ubrzo moj nebeski Otac poslati po Anđelu. Ispit ćemo ga zajedno, jer to neće biti kalež utjehe, nego silnih gorčina, i osjećam potrebu da barem neka ljubeća duša popije koju kap. Zato sam te pozvao da prihvatiš moje muke, da u njima sudjeluješ i da mi obećaš da me nećeš ostaviti u tolikoj napuštenosti.“ Ah, da, moj izmučeni Isuse, zajedno ćemo piti kalež tvojih gorčina, zajedno trpjeti tvoje muke i nikada se neću udaljiti od tvoga boka! Ožalošćeni Isus, utješen mojim obećanjem, ulazi u smrtnu agoniju, trpeći neviđene i neizrecive muke. A ja, ne mogavši više izdržati te želeći trpjeti s njim i utješiti ga, govorim mu: "Reci mi, zašto si tako utučen, žalostan i sam, u ovom vrtu i u ovoj noći? Ovo je posljednja noć tvoga zemaljskog života; malo te sati dijeli od tvoje Muke. Vjerovala sam da ću zateći barem nebesku Majku, ljubljenu Magdalenu, vjerne apostole, a umjesto toga nalazim te posve samog, u dubokoj tuzi koja te nemilosrdno satire i oduzima ti život, a da ipak ne umireš. O, Dobro moje i Sve moje, ne govoriš mi! Govori mi!" Čini mi se da ti ponestaje riječi, tolika te žalost tišti. Ali, o moj Isuse, tvoj pogled, pun svjetla, da, ali žalostan i pronicljiv, kao da traži pomoć; tvoje blijedo lice, tvoje usne isušene od ljubavi, tvoja Božanska Osoba koja od glave do pete sva drhti; tvoje Srce koje snažno, snažno kuca i čiji otkucaji traže duše i zadaju ti takvu tjeskobu da se čini kao da ćeš svakoga trenutka izdahnuti – sve mi to govori da si sam i da zato želiš moju prisutnost. Evo me, Isuse, sva za tebe i s tobom. Srce te više ne može gledati tako oborena na zemlju. Uzimam te u svoje ruke, privijam te na svoje srce; želim redom izbrojiti tvoje patnje, jednu po jednu uvredu koja ti dolazi u susret; želim ti za sve dati utjehu i zadovoljštinu i za sve što trpiš barem suosjećati s tobom. Ali, moj Isuse, dok te držim u svojim rukama, tvoje se patnje povećavaju. Živote moj, osjećam kako tvojim venama kola oganj i kako tvoja Krv ključa i želi razderati vene da bi izišla. Reci mi, Ljubavi moja, što ti je? Ne vidim bičeve, ni trnje, ni čavle, ni Križ; pa ipak, privijajući glavu na tvoje Srce, osjećam kako ti oštro trnje probada glavu, kako nemilosrdni bičevi ne pošteđuju nijedan dio tvoje Božanske Osobe, ni iznutra ni izvana, i kako su ti ruke paralizirane i iskrivljene više negoli od čavala. Reci mi, slatko moje dobro, tko to ima toliku moć da te i u nutrini muči i da ti nanosi toliko puta smrt koliko ti puta nanosi muku? Ah, čini se da blagoslovljeni Isus otvara svoja promukla i umiruća usta te mi govori: „Sinko moj, želiš li znati tko me to muči više i od samih mučitelja? Štoviše, oni su ništa u usporedbi s tim. To je vječna ljubav koja, želeći prvenstvo u svemu, čini da u najdubljoj nutrini odjednom trpim sve ono što će mi mučitelji nanositi malo pomalo. Ah, sinko moj, nadvladala me ljubav koja je u meni. Ljubav mi je čavao, ljubav mi je bič, ljubav mi je kruna od trnja; ljubav mi je sve. Ljubav je moja vječna muka, dok je muka ljudi vremenita. Ah, sinko moj, uđi u moje srce, dođi i izgubi se u mojoj ljubavi, i samo ćeš u mojoj ljubavi razumjeti koliko sam trpio i koliko sam te ljubio te ćeš naučiti ljubiti me i trpjeti samo iz ljubavi.” O  moj Isuse, budući da me pozivaš u svoje Srce kako bi mi pokazao muku koju ti je ljubav nanijela, odazivam se i ulazim u njega. A dok ulazim, gledam čudesa ljubavi: ljubav ti kruni glavu, ali ne materijalnim trnjem, nego ognjenim; ona te bičuje, ali ne bičevima od užadi, nego od ognja; ona te razapinje čavlima, ali ne željeznim, nego ognjenim. Sve je oganj koji prodire sve do kostiju i same moždine, pretvarajući tvoje Presveto Čovještvo u oganj i nanoseći ti smrtnu muku, sigurno veću i od same Muke. I tvojom krvlju pripravlja očišćenje u ljubavi svim dušama koje se budu htjele oprati od svake ljage i tako steći pravo djece ljubavi. O Ljubavi bez kraja, osjećam kako uzmičem pred tolikim beskrajem tvoje ljubavi i vidim da bih, ako želim ući u ljubav i razumjeti je, morala sva postati ljubav. O moj Isuse, ja to nisam. Ali budući da ti želiš moje društvo i želiš da uđem u tebe, molim te da me svu preobraziš u ljubav. Zato te molim da okruniš moju glavu i svaku moju misao krunom ljubavi. O Isuse, zaklinjem te: izbičuj bičem ljubavi moju dušu, moje tijelo, moći moje duše, moje osjećaje, moje želje, moje sklonosti; ukratko, sve, te da u svemu ostanem bičevana i zapečaćena ljubavlju. O beskrajna Ljubavi, daj da u meni ne bude ničega što ne bi primalo život od ljubavi. O Isuse, središte svih ljubavi, molim te da pribiješ moje ruke i moja stopala čavlima ljubavi, kako bih, sva pribijena ljubavlju, postala ljubav; kako bih razumjela ljubav, ogrnula se i hranila ljubavlju; i kako bi me ljubav držala svu pribijenu u tebi, da ništa, ni iznutra ni izvana, ne bi imalo snage mučiti me i otrgnuti me od ljubavi, o Isuse!

Razmatranja i odluke

Isus Krist, u ovaj sat, ostavljen od svoga Vječnoga Oca, u sebi podnosi takav oganj ljubavi da bi mogao uništiti sve grijehe, čak i one nezamislive; da bi svojom ljubavlju mogao zapaliti sva stvorenja, pa i ona iz milijuna i milijuna svjetova, sve osuđenike pakla, kad ne bi bili vječno otvrdnuli u svojoj zloći. Uđimo u Isusa i, nakon što prodremo u svu njegovu nutrinu, u njegove vatrene otkucaje i u njegov razum, koji je bio kao zapaljen, uzmimo tu ljubav te se odjenimo, iznutra i izvana, ognjem kojim je bio zapaljen Isus. Zatim, izlazeći iz njega i izlijevajući se u njegovu Volju, pronaći ćemo sva stvorenja. Dajmo svakome Isusovu ljubav, dodirnimo njihova srca i njihove umove i ovom ljubavlju nastojmo sve preobraziti u ljubav; a zatim, željama, otkucajima i Isusovim mislima, oblikujmo Isusa u srcu svakoga stvorenja. Zatim ćemo mu dovesti sva stvorenja koja nose Isusa u svome srcu i postavit ćemo ih oko njega govoreći mu: O Isuse, donosimo ti sva stvorenja s isto toliko Isusa u srcu, da ti pruže okrjepu i utjehu. Nemamo drugoga načina da pružimo okrjepu tvojoj ljubavi osim da ti u srcu donesemo svako stvorenje. Čineći tako, pružit ćemo Isusu istinsko olakšanje, jer su toliki plamenovi koji ga spaljuju da neprestano ponavlja: „Izgaram i nema nikoga tko bi uzeo moju ljubav. Ah! Dajte mi okrjepu, uzmite moju ljubav i dajte mi ljubav.” Da bismo se u svemu suobličili Isusu, moramo ući u sebe i na sebe primijeniti ova razmatranja: možemo li reći da u svemu što činimo postoji neprestani tok ljubavi koji teče između nas i Boga? Naš je život neprestani tok ljubavi koji primamo od Boga. Ako razmišljamo, to je tok ljubavi; ako djelujemo, to je tok ljubavi; riječ je ljubav, otkucaj srca je ljubav; sve primamo od Boga, ali jesu li sve te naše radnje s ljubavlju usmjerene prema Bogu? Pronalazi li Isus u nama slatku milinu svoje ljubavi koja teče k njemu, kako bi, zanesen tom milinom, izlio na nas još obilniju ljubav?Ako u svemu što smo učinili nismo stavili nakanu da sve činimo njemu za ljubav, uđimo u sebe i molimo ga za oprost što smo mu oduzeli slatku milinu njegove ljubavi prema nama. Dopuštamo li da nas u našim činima oblikuju Božanske ruke, kao što se dalo oblikovati Čovještvo Isusa Krista? Sve što se u nama događa, osim grijeha, trebamo prihvatiti kao božansko djelovanje; čineći suprotno, uskraćujemo slavu Ocu, puštamo da nam izmakne božanski život i gubimo svetost. Sve što u sebi osjećamo – nadahnuća, mrtvljenja, milosti – nije ništa drugo nego djelovanje ljubavi. A prihvaćamo li to onako kako Bog hoće? Ili pak sve uzimamo na ljudski način, kao nešto nevažno, te tako odbacujemo božansko djelovanje i vežemo ruke Isusu? Predajemo li se u njegove ruke kao mrtvi, kako bismo primili sve one udarce koje će Gospodin odrediti za naše posvećenje? Ljubavi moja i sve moje, neka me tvoja ljubav svu obuzme i neka spali sve što ne pripada tebi. Daj da moja ljubav uvijek teče prema tebi, kako bi spalila sve što bi moglo ožalostiti tvoje Srce.

Prikazanje i zahvala

Moj ljubljeni Isuse, ti si me pozvao da u ovom satu tvoje Muke budem s tobom i ja sam se odazvala. Činilo mi se da te čujem kako tjeskoban i žalostan moliš i prikazuješ zadovoljštinu te kako, ganutim i dirljivim glasom, moliš i vapiš za spasenjem duša. Nastojala sam te slijediti u svemu. I sada, budući da te moram ostaviti zbog svojih uobičajenih obveza, osjećam dužnost reći ti: „hvala” i „blagoslivljam te”. Da, Isuse, tisuću i tisuću puta ponavljam „hvala ti” i „blagoslivljam te” za sve što si učinio i pretrpio za mene i za sve nas. Hvala ti i blagoslivljam te za svaku kap krvi koju si prolio, za svaki uzdah, za svaki otkucaj Srca, za svaki korak, riječ i pogled, za svaku gorčinu i uvredu koju si podnio. Sve što si učinio, svaki tvoj čin, moj Isuse, želim obilježiti jednim „hvala” i jednim „blagoslivljam te”. O Isuse, daj da iz cijeloga moga bića neprekidno izvire rijeka hvale i blagoslova, kako bih na sebe i na sve privukla rijeku tvojih blagoslova i zahvala. O Isuse, privini me uz svoje Srce i svojim presvetim rukama na svaku poru moga bića stavi svoj „blagoslivljam te” i daj da iz mene ne izlazi ništa drugo doli trajni hvalospjev ljubavi prema tebi.