ISUS U SVESCIMA GOVORI O SVOJOJ MUCI

 

2. veljače 1917.

Svijet je postao neuravnotežen jer je zaboravio Muku.

Dok sam bila u svom uobičajenom stanju našla sam se izvan svoga tijela – pronašla sam svog ljubljenoga Isusa ali cijeloga krvavog, krv je kapala s njegova tijela, na glavi mu je bila užasna trnova kruna. Jedva me je mogao vidjeti kroz trnje. Rekao mi je:

„Kćeri moja, svijet je postao neuravnotežen jer je zaboravio moju Muku. U tami nije pronašao svjetlo moje Muke koje ga rasvjetljuje, ono svjetlo koje bi prognalo tamu spoznajom moje Ljubavi i koliko su me koštale duše. U tom bi se svjetlu svijet mogao okrenuti ljubavi prema Onome koji ga je istinski ljubio. Svjetlo moje Muke bi ga vodilo štitilo od svih opasnosti. U svojoj slabosti svijet je izgubio snagu moje Muke koja ga podržava. U svojoj nestrpljivosti nije pronašao ogledalo moje strpljivosti koja bi ga ispunila mirom i predanošću. Pred mojom strpljivošću, srameći se, požurio bi ispuniti dužnost da kontrolira samog sebe. U svojoj patnji svijet nije pronašao utjehu patnji jednoga Boga, koji bi mu dao snagu da izdrži i ulio ljubav prema trpljenju. U svom grijehu svijet nije  pronašao moju svetost koja bi ga ispunila mržnjom prema grijehu. O, čovjek je sve izopačio time što se okrenuo od Onoga koji mu može pomoći. Zato je ovaj svijet izgubio ravnotežu. Ponaša se kao dijete koje ne želi priznati svoju majku, kao učenik koji je zanijekao učitelja i ne želi više slušati njegovih pouka niti učiti njegove lekcije. I što može biti od takvoga djeteta ili takvog učenika? Oni sami postaju uzrokom svoje vlastite boli, i užasa i patnje društva.

Eto što je postao čovjek, užas i patnja, ali bol bez sažaljenja. Ah! Čovjek postaje sve gori i gori, a Ja ga oplakujem krvavim suzama.“