CVJETNICA

Cvjetnica

„Ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš”

2026-03-29

Predraga braćo i sestre, Fiat!

S procesijom palmi i ubrzo zatim, tijekom Mise, s čitanjem Evanđelja o Muci (ove godine po Mateju, poglavlja 26 i 27), današnja liturgija stavlja pred nas dva trenutka iz Isusova života, vrlo bliska, a ipak snažno suprotstavljena: najprije njegov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, među mnoštvom koje mu kliče; a samo nekoliko dana potom, njegova neizreciva muka. Već je to dovoljno da nas podsjeti na nesigurnost ljudske sudbine, nepouzdanost uspjeha te na potrebu da svoj život povjerimo sigurnijim rukama od ljudskih.

Nakon što smo se prisjetili prvoga trenutka, pozornost se usmjerava na drugi, uz potresan prikaz svega što je Isus podnio. I prisjećajući se da je znao što ga čeka, nameće se dramatično pitanje: zašto? Zašto se nije povukao pred tolikom mukom, pred tako sramotnim završetkom? Odgovor, zna se, leži u riječi ljubav. Raspeti, kojega je kršćanska civilizacija učinila svojim znakom, svjedočanstvo je koliko je velika Božja ljubav prema ljudima.

„Da“ istinskoj ljubavi uvijek je ujedno i izvor trpljenja, jer uključuje odricanje od vlastitoga ja; prava ljubav ne može postojati bez odricanja, pa i bolnih, inače se pretvara u sebičnost i time samu sebe poništava. No potrebno je doista smatrati voljenu osobu dragocjenom da bismo bili spremni trpjeti za nju: Raspeti pokazuje koliko su ljudi važni Bogu. Po svojoj naravi Bog ne može trpjeti; ali je čovjeka smatrao toliko vrijednim da je i sam postao čovjekom kako bi mogao suosjećati, to jest „trpjeti s“ i za čovjeka. I ne riječima, nego u tijelu i krvi, na način koji zadivljuje svojom konkretnom stvarnošću.

Dva su znaka te konkretnosti, među mnogima koje donosi izvještaj o Muci. Tijekom svoje duhovne agonije u noći u Getsemaniju, Isus upućuje Ocu kratku molitvu, u kojoj očituje svoju svjesnost, a ujedno i posve ljudski strah pred onim što će se uskoro dogoditi: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!“; ali odmah zatim dodaje svoju spremnost na ono što ga čeka i svoje pouzdanje u božanske naume: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“. Ako se čovjek barem na trenutak stavi na njegovo mjesto, može naslutiti koliko je moralo biti strašno znati što ga čeka, moći to izbjeći , a ipak ostati!

Drugi znak pripada sljedećemu danu, kada se muke nepravednih suđenja i nečuvenoga tjelesnog nasilja završavaju time da je Isusovo tijelo probodeno čavlima kako bi ga prikovali za drvo. Svako Evanđelje prenosi neke od riječi koje je Isus izgovorio tijekom svoje tjelesne agonije; Matej bilježi jedan krik: „Eli, Eli, lama sabachthani?“, što u prijevodu s hebrejskoga znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Taj je izraz često bio pogrešno shvaćen: već su tada neki od prisutnih pomislili da Isus zaziva proroka Iliju; drugi su, pa i u novije vrijeme, to tumačili kao znak njegova očaja, što bi poništilo vrijednost njegove žrtve. Naprotiv, pravi smisao nalazi se u samome Pismu. Isus citira, primjenjujući na sebe, Psalam 21, koji upravo tim riječima započinje i nastavlja se na dojmljiv način, unaprijed naviještajući ono što se potom doista dogodilo: „Koji me vode, podruguju se meni… Rulje me zločinačke okružile; probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu… Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju...“ No psalam se nastavlja i u njemu se izražava potpuno pouzdanje u Boga, koji „nije prezreo ni zaboravio muku jadnika; kad ga je zazvao, on ga je čuo. Njemu će služiti potomstvo moje; O Gospodu će se pripovijedat sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi navještati narodu budućem: " Ovo učini Jahve!"

"Njemu će služiti potomstvo moje": U tami smrti već se naviješta svjetlo uskrsnuća.

Uvesti nas u Veliki tjedan pomaže nam odlomak od 1924-10-30, u kojem se Luisa mišlju stavlja uz Isusa u vrtu Getsemaniju i moli ga da joj dopusti prodrijeti u onu ljubav kojom nas je toliko ljubio. I Isus joj dopušta da uđe u njegovu ljubav, da iz nje nikada ne iziđe, te je poziva da ide za njom ili da se zaustavi u samoj njegovoj ljubavi kako bi dobro shvatila koliko je on ljubio stvorenje. Sve je u njemu ljubav prema stvorenju. Božanstvo se, stvarajući to stvorenje, obvezalo ljubiti ga uvijek, tako da je u svakoj stvari, u njemu i izvan njega, trebalo neprestano i neprekidno ići prema njemu s novim činom ljubavi. Svaka misao, pogled, riječ, dah, otkucaj srca i sve ostalo u stvorenju nosi u sebi čin vječne ljubavi. No ako se Božanstvo obvezalo ljubiti stvorenje uvijek i u svemu, bilo je to zato što je htjelo u svemu primiti uzvrat nove i neprestane ljubavi stvorenja; htjelo je dati ljubav da primi ljubav, htjelo je ljubiti da bude ljubljeno, ali nije bilo tako. Stvorenje ne samo da nije htjelo održati ritam ljubavi niti odgovoriti na odjek ljubavi svoga Stvoritelja, nego je tu ljubav odbilo, zanijekalo i uvrijedilo.

Na tu uvredu Božanstvo se nije zaustavilo, nego je nastavilo svoj novi i neprestani čin ljubavi prema stvorenju; i budući da ga stvorenje nije primalo, nebo i zemlja ostajali su njime ispunjeni, čekajući onoga tko će tu ljubav primiti kako bi joj uzvratio. Doista, kada Bog odluči, kada nešto naumi, svi protivni događaji ne mijenjaju ga, nego on ostaje nepromjenjiv u svojoj nepromjenjivosti. Zato je, prelazeći u novi izljev ljubavi, Isus, Riječ Očeva, došao na zemlju; i, uzevši ljudsku narav, u sebi sabrao svu tu ljubav koja je ispunjala nebo i zemlju, kako bi Božanstvu uzvratio jednaku ljubav za sve ono što je dalo i što je trebalo dati stvorenjima; te se učinio ljubavlju svake misli, svakoga pogleda, svake riječi, svakog otkucaja srca, pokreta i koraka svakoga stvorenja. Stoga je Isusova ljudska narav, i u svome najsitnijem dijelu, bila oblikovana rukama vječne ljubavi našega nebeskog Oca, kako bi bila osposobljena obuhvatiti svu ljubav koju je Božanstvo htjelo dati stvorenjima, da mu uzvrati ljubav sviju i da se učini ljubavlju svakoga čina stvorenja.

Tako je svaka naša misao okružena neprestanim činima Isusove ljubavi; nema ničega, ni u nama ni izvan nas, što ne bi bilo okruženo njegovim ponovljenim činima ljubavi. Isusova ljudska narav u Maslinskom vrtu stenje, ostaje bez daha, proživljava agoniju i osjeća se satrta pod težinom tolike ljubavi, jer ljubi, a nije mu uzvraćeno ljubavlju. Boli ljubavi najgorče su i najokrutnije; to su boli bez milosti, bolnije i od same Muke.

Kad bi ga stvorenja ljubila, težina tolike ljubavi postala bi laka, jer uzvraćena ljubav ostaje smirena i ispunjena u samoj ljubavi onoga koji ljubi; ali ako nije uzvraćena, pada u bezumlje, gubi se i osjeća kako se na ljubav koja je iz njega izišla uzvraća činom smrti.

Kako je bila gorka i bolna muka njegove ljubavi! Ako je u Isusovoj Muci bila jedna jedina smrt koju su mu zadali, u muci ljubavi Isus je podnio tolike smrti koliko je bilo čina ljubavi koji su iz njega izišli, a nisu bili uzvraćeni.

Pođimo, u ovome Velikom tjednu, k Isusu da mu uzvratimo na toliku ljubav. U Božjoj Volji pronaći ćemo svu tu ljubav kao u činu; učinimo je svojom i postanimo zajedno s njime ljubav svakoga čina stvorenja, kako bismo mu uzvratili ljubavlju sviju.

don Marco