SVETKOVINA ROĐENJA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA
BOŽIĆ
KNJIGA NEBA, Svezak 17, 24. prosinca 1924.
[...] Luisa piše: U noći sam razmišljala o događaju kada je slatko Djetešce izašlo iz majčina krila kako bi se rodilo među nama. Moj se siromašni um gubio u tom neizrecivom otajstvu ljubavi. Moj slatki Isus, pomaknuvši se u mojoj nutrini, pružio je van svoje malene ručice da bi me zagrlio i rekao mi: "Kćeri moja, moje rođenje bio je najsvečaniji čin cijeloga Stvaranja!
Nebo i zemlja osjećali su da poniru u najdublje klanjanje gledajući moje Božanstvo koje se zatvaralo unutar zidova mojega malenoga Čovještva. Trenutak moga rođenja bio je čin šutnje, dubokog klanjanja i molitve. Molila je moja Mama. Bila je zanesena snagom čuda koje je iz nje izlazilo. Molio je sveti Josip. Molili su anđeli i sve stvoreno! Svi su osjećali u sebi obnovljenu snagu ljubavi moje stvoriteljske moći. Svi su se osjećali počašćeni jer je Onaj koji ih je stvorio sada trebao njih kao okrepu svome Čovještvu.
Počašćeno je bilo sunce jer je trebalo dati svoje svjetlo i toplinu svome Stvoritelju. Prepoznavalo je Onoga koji ga je stvorio, svoga pravoga Gospodara, častilo ga je i slavilo dajući mu svoju svjetlost. Bila je počašćena zemlja kada je vidjela da ležim u običnim jaslama.
Osjećala je dodire mojih nježnih udova i klicala od radosti sa čudesnim znakovima.
Sve stvoreno vidjelo je sada svoga pravoga Kralja i Gospodara.
Svi su se osjećali počašćeni i svatko je htio izvršiti svoju službu.
Voda mi je htjela utažiti žeđ, ptice su me htjele razveseliti svojim cvrkutom i pjevom, vjetar me htio milovati, zrak me htio zagrliti, svi su mi htjeli dati svoj sveti udio. Jedino čovjek je ostao nezahvalan, unatoč tome što su svi u sebi osjećali nešto neobično, novu radost i moćnu snagu. Ostao je i dalje tvrdokoran. Zatomljujući sve, ljudi se nisu pokrenuli, izuzev nekoliko pastira, makar sam ih pozivao sa suzama, plačem i jecajima.
A ja sam upravo radi čovjeka došao na zemlju! Došao sam da bih se darovao njemu, da bih ga spasio i poveo sa sobom u moju nebesku domovinu.
Dakle, pozorno sam gledao dolazi li mi čovjek ususret da bi primio veliki dar moga božanskog i ljudskog života.
Ustvari, Utjelovljenje nije bilo drugo doli darivanje stvorenju! U Utjelovljenju sam se predao svojoj dragoj Mami, u rođenju i sv. Josipu, kojima sam darovao dar moga života. I budući da su moja djela vječna i ne podliježu ograničenosti, to Božanstvo, ta Riječ koja je sišla s neba, nije se više povukla sa zemlje. Tako imam prigodu neprestano se darivati stvorenjima. Dok sam živio darivao sam se javno i otkriveno, a zatim, nekoliko sati prije smrti učinio sam veliko čudo ostavši u Sakramentu. Tako svatko može primiti veliki dar moga života. Nisam gledao na uvrede koje bi mi mogle biti učinjene, niti na odbijanja zato što me neće htjeti primiti. Rekao sam sebi: 'Ja sam se dao i ne želim se više povući. Neka mi rade što god hoće, ja ću njima biti uvijek na raspolaganju.'
Kćeri, to je narav prave ljubavi: djelovati kao Bog, biti postojan i ne povlačiti se zbog cijene bilo koje žrtve. Ova postojanost u mojim djelima je moja pobjeda i najveća moja slava. I to je siguran znak da stvorenje djeluje za Boga: postojanost!
Duša tada više ne gleda u ničije lice, niti na muke, niti na sebe, niti na svoje poštovanje, niti na stvorenja. Unatoč tome što je u pitanju vlastiti život, ona gleda jedino Boga, za čiju se ljubav odlučila i osjeća se pobjednicom ako može žrtvovati vlastiti život iz ljubavi prema njemu. Nepostojanost je vlastitost ljudske naravi i djelovanja na ljudski način. Nepostojanost je djelovanje strasti i sa strastima. Promjenljivost je slabost, malodušnost i ne pripada naravi prave Ljubavi. Zato postojanost treba biti vodič u djelovanju za mene. Zato se u svojim djelima Ja nikada ne mijenjam. Kakvi god događaji bili, djelo jednom učinjeno, učinjeno je zauvijek."